“Zov morskih sirena”: Zlokobna melodija koja je u smrt odvela putnike broda ‘Paris’

On je duži od vječnosti i dalji je od beskraja. Sve stvari koje čovjek ne razumije i ne može da shvati kriju se u njemu. I potpuno je nepredvidljiv. On je – okean.

Čitavih pet dana i noći razmišljala je Maria Avore o tim riječima svog oca, čovjeka koji je skoro čitav svoj život proveo na brodu, putujući svim morima i okeanima svijeta. Ali kapetana Leonsea više nije bilo. Ležao je negdje u prostranim dubinama okeana, okovan lelujavim morskim travama. Ili je, možda, sjedio okružen morskim nimfama u prostranom kraljevstvu boga Neptuna, u koje je čitav svoj život vjerovao.

Kapetan Leonse je bio mrtav. Potonuo je zajedno sa većinom putnika koji su se nalazili na brodu ‘Paris’. Njegova kćerka Maria Avore bila je takođe na brodu. Ona je jedna od rijetkih koji su preživjeli katastrofu. A da su poslušali kapetana Leonsea, možda bi sada svi bili živi …

Bio je 7. septembar 1978. godine. Jutro. Zlatni okvir sunca nazirao se iza bjeličastih oblaka što su zaklanjali nebesko plavetnilo. Sve je govorilo da će dan biti sunčan i kao stvoren za plovidbu. More je bilo prilično mirno, pokretalo se jedva vidljivo, skoro lijeno, samo ponegdje praveći odsjaj. U velikoj španskoj luci Cadiz, bio je usidren i ‘Paris’ – bijeli, elegantni putnički brodić koji je mogao primiti oko stotinu putnika. Njegov vlasnik, kapetan Leonse Avore bio je stari morski vuk, poznavalac čuda mora i njegovih tajni. Preživio je snažne oluje i velike brodolome. Položio je mnoge ispite koje su mu postavljale morske struje i doživio je mnoge čudne i neobjašnjive pojave.
Vjerovao je u stanovnike mora i trudio se da nikad ne izaziva zlu sudbinu. Znao je kad se nalazi okružen nepreglednim, nemirnim plavetnilom da mu samo zakoni mora mogu pomoći jer u tom beskraju nikakvi drugi zakoni nisu bili na snazi. I znao je kad more uzima, ono uzima sve!

Otisnuo se, dakle, tog sunčanog ljetnjeg jutra ‘Paris’ preko Atlantskog okeana. Cilj mu je bio New York. Stotinu putnika polako se počelo pripremati za petnaestodnevno putovanje. Bilo je tu profesora, naučnika, trgovaca, bankara, ljudi svih profila i zanimanja. Svi su se radovali putovanju. Djeca su se trudila da zavire u sve skrivene uglove broda dosađujući posadi neumornim pitanjima.

Dame su sjedile na palubi neobavezno ćaskajući o posljednjim modnim ludostima, a gospoda su se sakupljala u salonu pričajući o kvalitetu duhana koji puše ili rezultatima sa berze. Svi su bili mirni, nikome to nije bilo prvo putovanje brodom i znali su se potpuno opustiti i uživati. I Maria Avore je bila među njima. Većinu vremena provodila je u kabini svog oca slušajući njegove zanimljive priče sa prethodnih putovanja. Nije često bila sa njim. Majka joj je živjela u New Yorku i sve vrijeme je provodila kod nje. Kod oca je odlazila jednom godišnje, na raspustu, i sada se ponovo vraćala kući. Nikad joj nije bilo dosta razgovora sa ocem, njegovih priča o moru i uzbudljivim putovanjima.

Bio je trinaesti dan putovanja. Još samo dva dana i dvije noći su dijelile putnike ‘Parisa’ od njihovog cilja. Ali ta noć, trinaesta, bila je kobna … Ništa nije ukazivalo da bi moglo doći do nevremena. More je bilo mirno, a vrijeme stabilno. Samo su rijetki naleti vjetra pomalo uznemiravali kapetana Leonsea. Znao je da vjetar može biti opasan, još ako je u dogovoru sa morskim strujama …

Nevrijeme je počelo u sumrak. Blijede sunčeve sjenke su se ugasile. Vjetar što se do tog časa samo rijetko čuo, pretvorio se u vjetruštinu čiji su bičevi snažno šibali po palubi. Vidljivost se smanjila. Iza tamnih, namrštenih oblaka izgubio se i posljednji trag nebeskog plavetnila. Vjetar je postao još snažniji. Putnici su postali vidljivo uznemireni. U grupama su dolazili do kapetanove kabine raspitujući se je li sve u redu. On ih je pokušavao smiriti šaljući ih na svoja mjesta. Strogo im je naredio da se ne miču i ma šta da se desi da obavezno slušaju njegove naredbe.

Oko 21 sat nestale su i posljednje svjetlosti sa neba. ‘Paris’ je uplovio u gustu pomračinu, maglu, šta li, i samo se, s vremena na vrijeme, s lijevog boka broda ukazivala morska pjena. Ono što je bilo čudno jeste da se pjena nije bjelasala. Naprotiv, bila je modra, krvavo modra, poput vina kakvo se točilo u mnogim krčmama u Cadizu. A onda je more počelo da iskri, a odnekud, bilo je teško ustanoviti iz kojeg pravca, začula se tiha milozvučna pjesma. Kao da je dolazila iz hiljadu grla uvježbanog hora čiji se glas skladno utapao u jedninstvenu melodiju. Riječi niko nije razumio …

Maria je pogledala u ozbiljno lice svoga oca. Iskusni morski vuk prešao je rukom preko izboranog čela skidajući kapetansku kapu:

– Karamba! – tiho je opsovao. – Zov sirena!

Tog časa Maria nije shvatila očeve riječi. Čak su joj zvučale besmisleno. Tek kasnije će joj, međutim, postati mnogo jasnije. Stari Leonse gotovo panično je uletio u svoju kabinu. Dohvatio je interfon i počeo da govori:

– Govori vam kapetan broda. Svi putnici odmah neka se povuku u svoje kabine! Iz paketića prve pomoći koje ćete naći u pretincima, izvadite vatu, napravite čepiće i odmah ih stavite u uši. Ovo je ozbiljno upozorenje vašeg kapetana! Ponavljam. Što hitnije pokušajte začepiti uši …

Te noći kapetan Leonse Avore desetak puta je ponovio ovo, na prvi pogled besmisleno upozorenje. U međuvremenu, neobični zvuci postali su mnogo jasniji, a zajedno sa njima na brodu se širila panika koju ni najuporniji mornari nisu mogli obuzdati.

– Zaključajte se u kabine!

U glasu kapetana Leonsea osjećalo se dirljivo preklinjanje da postupe kako on traži. Za mnoge putnike, međutim sve je već bilo kasno. Poput mjesečara, smireno i spokojno, koračali su prema bijeloj ogradi broda i tiho, bez ijedne riječi, kao da odlaze na počinak, skakali su u nejasno more iz kojeg su dopirali glasovi neobičnog hora. I Maria je u jednom trenutku osjetila snažan poriv da se uputi prema čeličnoj ogradi i preda moru. Međutim, Leonse ju je zgrabio za lijevu nadlakticu, snažno povukao i silovito ugurao u svoju kabinu. Posljednje što je čula bilo je naređenje:

– Ostani u kabini! To sirene zovu …

Šta se dalje zbivalo Mariji nikada neće biti jasno. Osjetila je stravičan tresak, a zatim je izgubila svijest. Probudila se u nevelikoj kabini nekog norveškog tankera, ali je tek u njujorškoj bolnici ‘Abraham Lincoln’ pročitala u New York Timesu vijest o nesretnoj sudbini broda ‘Paris’. Tamo je stajalao: “Putnički brod ‘Paris’ potonuo je zajedno sa svojim kapetanom i 78 putnika iz dosada potpuno nepotvrđenih okolnosti. Apsurdno je iole vjerovati da je nastradao u oluji, jer u području u kojem je nestao vladalo je gotovo idealno vrijeme. Istraga je u toku …”

Izvor: conopljanews.net