ZNAK Z: Simbol najvećeg ruskog vojnog poraza

Na početku rata u Ukrajini, svijet su obišle fotografije ruskih tenkova sa zagonetnim slovom “Z” na oklopima.

Javnost, ali i vojni stručnjaci, pokušavali su dokučiti što ova oznaka znači, dodatno zbunjeni činjenicom da ovo slovo ne postoji u ruskoj ćiriličnoj azbuci. Prema jednoj teoriji, ono označava lokaciju stacioniranih trupa, gdje bi “Z” bio zapad. Prema drugoj, služi prevenciji prijateljske vatre. Neko je čak iznio maštovitu ideju da “Z” znači “Zorro odred”.

Na kraju se oglasilo rusko ministarstvo obrane, objasnivši da “Z” znači “za pobjedu”. Ovo slovo u kratkom je roku prihvaćeno kao simbol podrške invaziji, pa se uveliko počelo pojavljivati na majicama napućenih influencerica, pročeljima zgrada u ruskim gradovima i oglasnim panoima, a čak su pred nekim ruskim školama fotografisani učenici besprijekorno postrojeni u formaciju u obliku slova “Z”.

Ono što je u čitavoj priči naročito zanimljivo jeste činjenica da je oznaka koju Rusi s tolikim ponosom ističu zapravo simbol njihovog najtežeg ratnog poraza svih vremena.

Govorimo, naravno, o rusko-japanskom ratu, sukobu iz kojeg je ova brojčano nadmoćna sila izišla potučena i osramoćena. Bio je to prvi veliki oružani sukob u dvadesetom vijeku te prvi u kojem je žuta rasa pobijedila bijelu.

Nulti svjetski rat

Povod sukobu bile su obostrane imperijalističke težnje oko Sjeverne Koreje i Kine. Već prije je Rusija, na osnovu ugovora s Kinom iz 1896., bila zaposjela kineski poluotok Liaodong, da bi 1901. iskoristila Bokserski ustanak, pobunu kineskih seljaka i gradske sirotinje protiv tuđinaca, te okupirala Mandžuriju. Ondje je, pod komandom generala Alekseja Nikolajeviča Kuropatkina, imala stacioniranu Prvu mandžursku armiju. Ova sila brojala je preko stotinu hiljada vojnika, no bila je slabo uvježbana.

Port Arthur (današnji Lüshun), lučki grad na jugu Liaodonga, držala je ruska Dalekoistočna flota. Port Arthur, smješten otprilike na pola puta između današnje Sjeverne Koreje i Pekinga, Rusima je bio dragocjen – kao baza na toplom moru, upotrebljiva tokom čitave godine (onu u Vladivostoku zimi nisu mogli koristiti zbog leda). Na njihovu žalost, još neko je na nju bacio oko.

Na ovu strateški važnu luku, nekadašnju polaznu tačku kineskih vladara za vojne pohode na Koreju i Mandžuriju, pretendovali su i Japanci. Grad su, naime, bili zauzeli 1894. za vrijeme japansko-kineskog rata, ali su ga pod pritiskom evropskih sila bili prisiljeni vratiti Kini, koja ga je opet 1898. predala Rusiji u 25-godišnji zakup. Takva situacija bila je neprihvatljiva Japanu koji je krenuo u potragu za saveznikom i našao ga u Velikoj Britaniji.

Zabrinuti zbog potencijalne ruske ekspanzije prema Britanskoj Indiji, ovi 1902. sklapaju savez s Japancima za koje je to bila prilika da iz ruskih ruku istrgnu njihovo glavno vojno-pomorsko uporište na Žutome moru.

Dana 6. februara 1904. godine, Japan prekida diplomatske odnose s Rusijom te dva dana kasnije, u noćnim satima i bez formalne objave rata, napada rusku flotu u Port Arthuru. Bio je to početak rata koji će donijeti dramatične opsade, dotad najveću kopnenu bitku u istoriji, stotine hiljada mrtvih te najrazorniju pomorsku bitku svih vremena. Bio je to početak rata o kojem neki istoričari, zbog njegove veličine i dalekosežnog odjeka, nazivaju Nultim svjetskim ratom.

Smrt je lakša od pera

Prije nego što se pozabavimo bitkama ovog rata, vratimo se korak unazad kako bismo objasnili dramatične razlike u pogledima na svijet stare i nove imperijalne sile. Japan je to postao do kraja 19. vijeka, nakon Revolucije Meiji. Ovim prevratom skršen je šogunat, a viševijekovna politika izolacije od ostatka svijeta napokon je okončana. Japan postaje moderna industrijska država te prihvata brojne zapadnjačke tekovine, naročito one koje se tiču vojne tehnologije. Do te 1904. čak 82 posto japanskog nacionalnog dohotka odlazilo je na vojsku, koja je narasla na oko 400.000 ljudi. Organizovana po uzoru na britansku, u to se vrijeme dičila četvrtom najvećom flotom na svijetu, koja je uključivala šest oklopnjača i šest ratnih krstarica. Umjesto starih klanovskih veza, u njoj je vladao duh patriotizma. “Ko ne posjeduje ovu vrlinu, nepodesan je za vojničku službu. Zapamtite: dužnost je teža od planine, dok je smrt lakša od pera”, crno na bijelom je stajalo u carskom proglasu vojnim snagama. Za japanskog vojnika, to nije bilo mrtvo slovo na papiru.

Istovremeno, ruske oružane snage su stagnirale. Naravno, bilo je kvalitetnih jedinica u sklopu sile koja je brojala preko milion pripadnika, no samo njih 150.000 nalazilo se na Dalekom Istoku. Regruti su većinom bili loše obučeni, motivisani i vođeni. Nadalje, oficirski kadar još uvijek je bio proizvod aristokratskog favorizma, a oficiri “neplemenitog roda” bili su rijetki, jer su smatrani politički nepouzdanima. U mornarici, postojao je još jedan problem – velik dio mornara dolazio je iz kopnenih krajeva, te je imao malo iskustva s ratovanjem na moru. U Port Arthuru i Vladivostoku, imali su sedam oklopnjača i jedanaest ratnih krstarica, no ti brodovi bili su starijeg dizajna od onih japanskih. Ukratko, Rusija je bila znatno jača finansijski i u ljudstvu, no borbeni moral nije joj bio na visini. Uz to, počinili su kobnu grešku potcijenivši neprijatelja. Uvjerenje cara Nikole II. da će, ako iko pokrene rat na Dalekom Istoku, to biti on, pokazalo se kao tužna iluzija. Ruski komandni lanac bio je podjednako nepripremljen na ono što se spremalo.

Napad japanske mornarice

Ministar rata Aleksej Nikolajevič Kuropatkin formalno je bio komandant svih ruskih oružanih snaga na Dalekom istoku, no u Mandžuriji je bio podređen Jevgeniju Aleksejevu, a dvojica muškaraca nisu se slagala. U slučaju rata s Japanom, Kuropatkin se htio povući i čekati pojačanje iz Evrope; Aleksejev se međutim htio boriti. U neprijateljskim redovima, takvih protivrječja nije bilo. Admiral Tōgō Heihachirō, komandant japanske ratne flote, bio je pravi čovjek za povjereni mu zadatak. Oficir iz stare samurajske porodice, školovan na zapadu, napad na Port Arthur isplanirao je do u najsitnije detalje. Za strategiju iznenadnog noćnog napada odlučio se kako bi izbjegao napade ruskih topovskih jedinica na svoje dragocjene oklopnjače. Toga 8. februara, mogao je udariti i za bijela dana. Naime, malo je ruskih brodova bilo u punoj borbenoj pripravnosti. Mnogi mornari su se nalazili  na kopnu, po barovima Port Arthura a, nevjerovatno, ali na admiralskom brodu “Petropavlovsk” čak se održavala zabava!

Najmoćniji bojni brodovi japanske mornarice čekali su na sigurnoj udaljenosti, dok se deset razarača prikradalo ruskim snagama. U 23:03, ispalili su torpeda. Brodovi “Retvizan” i “Cesarjevič” pretrpjeli su oštećenja, baš kao i krstarica “Pallada”, ponos i dika ruske flote. Taj prvi udar, koji je završio kad su ruske topovske jedinice prisilile napadače na povlačenje, prošao je bez težih posljedica za obje strane ali je, psihološki, dobro potresao Ruse, koji su u Japancima do tog trenutka gledali necivilizovane barbare, gotovo poluljude. Uz to, ostvario je strateški cilj lukavog Tōga: oprezni ruski komandanti naredili su svojoj floti da ostane u Port Arthuru, što je Japancima dalo odriješene ruke za iskrcavanje snaga na kopnu.

Ljudski meci

U suprotnosti s japanskom strategijom naglog zauzimanja teritorija u Mandžuriji, ruska taktika svodila se na odugovlačenje, kako bi pojačanje moglo stići Transsibirskom prugom. Prva velika bitka na kopnu odigrala se 1. maja 1904. na rijeci Yalu. Ovaj brzi vodotok pravio je prirodnu odbrambenu poziciju, no ruski komandni lanac bio je u rasulu. Kuropatkin je naredio lokalnom komandantu, generalu Mihailu Zasuliču, da se povuče ako njegove trupe budu napadnute, dok mu je Aleksejev naredio da drži položaj. Zasulič se odlučio boriti.

Zasulič je očekivao da će Japanci napasti u blizini plitkog ušća rijeke, u dometu njihovih topova. Umjesto toga, ovi su upotrijebili taktiku koja će im postati zaštitni znak u ovom ratu: 12. divizija prešla je rijeku Yalu na povećoj udaljenosti od ruskog boka. Zasulič je mislio da je ovo finta pa je zadržao položaj, što je 12. diviziji omogućilo da zauzme povišeno mjesto te zaspe neprijatelje salvom metaka. Ruske snage su se povukle u klanac iza rijeke, što bi takođe bila odbranjiva pozicija – da nije bilo konfuzije u komandi. U nedostatku jasnih naredbi, s neprijateljem koji ih je opkoljavao, mnogi su se predali. U Bitki na rijeci Yalu Rusi su izgubili 2.000 ljudi; Japanci 900. Veći dio ruskih snaga je pobjegao.

Za Japance je sada bio otvoren put prema mornaričkoj bazi u Port Arthuru s kopnene strane. General Nogi, koji je u kinesko-japanskom ratu osvojio grad u jednom danu, shvatio je da će ovaj put to biti tvrđi orah. Iz mitraljeskih gnijezda ograđenih bodljikavom živom, ruski garnizon Japancima je nanio teške gubitke. Nogi tada naređuje samoubilačke napade poznate kao “nikudan kogeki” odnosno “ljudski meci”. U samo jednom naletu, Japanci su izgubili 16.000 ljudi.

Budistički kapelan Mamiya Eiju ovako je opisao krvoproliće: “Nekima je nedostajalo pola tijela, neki su ostali bez ruke i noge a neki bez glave … Mnogi su bili neprepoznatljivi: vatra ih je pretvorila u pocrnjelu masu, koja je podsjećala na ribe koje trunu. Niti jedan prikaz budističkog pakla nikad nije predočio toliku okrutnost.”

U okruženju

S Port Arthurom pod prijetnjom, ruski car je naredio admiralu Wilhelmu Withöftu da flotu odvede u daleki Vladivostok. Ovaj nije bio sretan zbog te odluke, no 10. avgusta Dalekoistočna flota otplovila je sa šest oklopnjača, četiri ratna broda i osam razarača. Cjelokupna flota admirala Toga brojila je četiri oklopnjače, dva ratna broda i nekoliko manjih brodova no, uprkos velikom riziku, japanski oficir nije mogao dopustiti ruskim flotama da se spoje. U potjeri, neprijateljske flote razmjenjivale su vatru, pri čemu je topovsko tane pogodilo admiralski brod “Mikasu”. Ovaj se, teško oštećen, počeo povlačiti, no baš kad se činilo da Rusi izmiču, Japanci su uspjeli potopiti ruski admiralski brod “Cezarjevič”, koji je na morsko dno odnio Withöfta i njegove ljude. Ostatak Dalekoistočne flote se, obezglavljen, uspio dovući do Port Arthura, gdje je odlučio čekati pojačanje. To pojačanje bila je Baltička flota, koja se u oktobru otisnula na epsko osmomjesečno putovanje oko svijeta.

U međuvremenu, japanska vojska postepeno je potiskivala ruske snage iz Port Arthura. U januaru 1905. grad je napokon pao, a japanska artiljerija potopila je Dalekoistočnu flotu u luci.

Rusi su strahovite gubitke pretrpjeli i u Bici kod Mukdena. Predvođeni generalom Ōyamom Iwaom, Japanci su, zahvaljujući lukavoj strategiji, uspjeli opkoliti brojčano nadmoćne neprijatelje. Ruski oficiri su pokušali organizovati protivnapad, no vojnici ih više nisu htjeli slušati. U bijegu, tražeći izlaz iz zamke, ostavljali su za sobom oružje i zalihe, no jedno nisu ispuštali iz ruku – votku. Računa se da su Rusi u bici izgubili 90.000 ljudi, no i pobjednička strana iz ovog je sukoba izišla osakaćena, izgubivši četvrtinu vojnika. U takvom stanju, bili su previše slabi da bi proganjali bjegunce. Rat na kopnu pretvarao se u samoubilački poduhvat. Postalo je kristalno jasno da će konačna pobjeda u ratu ovisiti o mornarici.

Zastava na komandnom mostu

Kad je Baltička flota u maju 1905. napokon stigla u ratnu zonu, bila je u otužnom stanju. Tokom 29.000 km dugog putovanja, susrela se s nedaćama biblijskih proporcija: slučajno je otvorila vatru na britanske ribolovne brodove (sukob s britanskom vladom dobio je međunarodni karakter), iskusila pobune, probleme s opskrbom, mehaničke smetnje … Njen komandant, admiral Zinovij “Bijesni pas” Rožestvenski, bez iluzija je o svojim starim brodovima pričao kao o “kantama koje samo što nisu potonule”. Htio je, štaviše, dati ostavku ali mu to nije odobreno.

Japanska flota, dobro informisana o njihovom besmislenom putovanju, iskoristila je to vrijeme da izvrši remont brodova i pomno osmisli strategiju. Admiral Tōgō planirao je dočekati ruske brodove u zasjedi, dok budu prolazili kroz pedeset kilometara široki moreuz Tsushima na putu do Vladivostoka, znajući dobro da je to jedina njihova preostala luka na Dalekom istoku.

Rusi su, kako bi izbjegli zasjedu, tom opasnom morskom prečicom odlučili krenuti noću. Njihova svjetla, koja u skladu s pravilima ratovanja nisu htjeli isključiti, primijetio je, međutim, trgovački brod “Shinano Maru”. Tōgōv štab smjesta je obaviješten.

U noći s 27. na 28. maj 1905. odigrala se posljednja i odlučujuća bitka ovog rata. Japanci su kod Tsushime, krećući se ukoso prema neprijateljskim plovilima, rusku mornaricu praktično zbrisali s lica zemlje. Trideset četiri od trideset osam ruskih brodova su potopljeni, zarobljeni ili internirani u neutralnim lukama, uključujući sve oklopnjače. Oko 5.000 ruskih mornara je poginulo, dok su japanski gubici iznosili samo 116 ljudi. Jedan od preživjelih Rusa opisao je trenutak kad je brod njegovih drugova počeo tonuti: “Čitav desni bok bio je uništen. Oplata, nekoć svijetla, izgledala je poput ljuski morskog čudovišta. Odjednom, kao po komandi, svi na toj strani skočili su u more. Većina njih se razbila o kobilicu te mrtva ili osakaćena pljusnula u more.”

Nakon što je neprijatelje pretvorio u hranu za morske pse, admiral Tōgō je na mostu “Mikase” istakao Zastavu Z. Vijorenje te međunarodne pomorske signalne zastave, dijagonalnim linijama podijeljene na crno, žuto, plavo i crveno polje, značilo je samo jedno: pobjedu. Japanci su nakon toga okupirali ostrvo Sahalin, kako bi natjerali Ruse na traženje primirja.

Mirovni sporazum potpisan je 5. septembra 1905. u Portsmouthu. Na osnovu njega, Rusija je priznala japansku prevlast u Koreji. Japanu je dala prava nad Liaodongom (s Port Arthurom) i na južnom prolazu željezničke pruge u Mandžuriji, te mu prepustila dio Sahalina južno od 50. paralele. Japanci, međutim, nisu bili sasvim zadovoljni, jer nisu imali pravo pretendovati na ratne reparacije od Rusije, a bili su pred bankrotom. Okončanjem ovog rata, Japan je priznat kao svjetska velesila, dok su se u Rusiji već kuhali revolucionarni nemiri.

Piše: Lucija Kapural

Izvor: povijest.hr