Zlato četnika Draže: Čak i UDBA ga je tražila

Brojne legende isprepliću se o zakopanom blagu, a čak i moćni šef Udbe Aleksandar Ranković je vjerovao u legendu

Prije dosta godina srpski generali Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević pod Šupljim kamenom tražili su hajdučko zlato. Skriveno blago stvar je bajkovita, a potraga za njim vezuje se za ljude lakovjerne, fantaziste i zanesenjake. Ali nisu načelnik glavnog stožera i zapovjednik Treće armije bili prvi visoki dužnosnici koji su se u takve avanture upuštali. Udbini arhivi čuvaju povijest akcije “Morava” s kraja 1965. i iz prve polovice iduće godine, kad su operativci češljali Ovčarsko-kablarsku klisuru. Najkraće rečeno, tražili su zlato koje su Englezi iz riznice Kraljevine Jugoslavije slali četnicima pripadnik britanske obavještajne službe SOE William Bill Hudson, pridružen Draži Mihajloviću u jesen 1941. godine, prisvojio je za sebe i sakrio na nekoliko mjesta u zapadnoj Srbiji. Stvar je poslije rata izašla na vidjelo, Sunday Times je vrijednost pronevjerenog zlata procijenio na 3.000.000 dolara, a Aleksandar Ranković, svemoćni šef Udbe, pokreće tajnu akciju “Morava” kako bi našao dio Hudsonovog zlata. Prije nego što je išta pronađeno Rankovića smjenjuju na Brijunskom plenumu, a daljnja potraga, ta i slične, obavijena je velom tajne.

Osim toga, srpski mediji su prenosili da je UDBA 1965. godine pronašla jednog bivšeg četnika koji se naglo obogatio nakon Drugo svjetskog rata. “Taj čovjek je ispričao neobičnu priču prema kojoj je Hudson naredio njemu i još nekolicini četnika da zakopaju blago, a onda su svi bili strijeljani. On je pukim slučajem ostao živ, pošto je u jednom trenutku zbog velike nužde otrčao u obližnje grmlje”, napisala je Fena 2005. godine. Iste godine uhvaćen je i britanski obavještajac Duško Popov dok je pretraživao Ovčarsko-kablarsku klisuru i pokušavao pronaći Hudsonovo zlato. Upravo to je bilo poticaj UDBI da dovedu bivšeg četnika iz Blaca u Ovčar banju da pokaže mjesto gdje je blago zakopao. Svi su bili smješteni u hotelu “Kablar”, ali se noć uoči odlaska na teren čitava priča dramatično završila. Iskoristivši trenutak nepažnje čuvara, ovaj čovjek se pred zoru objesio. Sve je zauvijek ostalo tajna pošto je nekako u to vrijeme održan Šesti plenum partije, kada je smijenjen prvi čovjek do tada moćne Službe sigurnosti Aleksandar Ranković, pa je čitav slučaj brzo pao u zaborav.

Državna sigurnost, međutim, u jednom slučaju traga javno, bez straha da će joj pronađeno netko uzeti, i bez stida da će joj netko prigovoriti zbog neozbiljnosti. Miljkovac je selo udaljeno oko 18 kilometara od središta Niša. Leži na rubu Aleksinačke kotline, zaštićeno od vjetrova, na mjestu gdje je u doba Rimljana bio grad, piše srpski Kurir. Ostaci drevnih zidina raspiruju maštu lovaca na blago, pa mještani i danas sreću “planinare” i “kampere” koji preko ramena nose lopate. Željko Ražnatović Arkan dovezao se džipom. Njegovi pratitelji nisu bili pretjerano razgovorljivi, ali lokalni policajci uskoro su počeli govoriti da su oni “debejci” iz Beograda. Prema nekim podacima, tu je boravio i tajanstveni Talijan sa Sicilije Salvatore Antoni Fijandak. Pripadnici DB smjenjivali su se, povremeno su dolazili i “arkanovci” u crnim uniformama, i sve je to, manje ili više upadljivo, trajalo dvije godine, da bi posljednjeg dana helikopter nekoliko sati nadlijetao vrh jednog brda. Je li nešto odnio ili ne, Miljkovčani to ne znaju. Iza njih je, na imovini Jove Brankovića, ostala duboka jama.

“Kad sam tih godina vidio da na mom posjedu nešto rade nepoznati ljudi, prijavio sam ih policiji, gdje mi je rečeno da se ništa ne brinem i da će nadoknaditi svaku eventualnu štetu”, pričao je Branković poslije, dodajući: “Sigurno su tražili blago popa Martina! ” Sigurno su Pavković i Lazarević bili obaviješteni da Arkan tad nije našao zlato ovog popa i hajduka jer su dvije godine kasnije, u ljeto 2000, i sami prionuli na posao. Ali prvo treba podsjetiti na legendu o popu Martinu…

Kao i svako drugo, i ovo predanje javlja se u različitim oblicima: mijenjaju se, od kazivača do kazivača, datumi i mjesta i sudbine protagonista. Ipak, ispod ovih nanosa vremena ostaje jezgra: pop Martin pljačkao je turske karavane i poharano blago krio u špiljama, bunarima i jamama u jugoistočnoj Srbiji. U svim verzijama predanja o ovom hajduku spominje se i Smokova jama, jama u kojoj je ostavljena glavnina blaga, a na čijem je ulazu “zlatni smok”, mehanizam u obliku neotrovne zmije zvane smuk. Ta sprava od pozlaćenog čelika ubija bilo koga tko pokuša ući u jamu i ne može ga se deaktivirati. Prije dvadesetak godina u ambulanti u Gadžinom Hanu jedan čobanin liječen je od frakture čela i prsne kosti, ali nikako nije htio objasniti kako se ozlijedio. Mještani su bili uvjereni da je preživio napad “zlatnog smuka”, a lovci na blago nekoliko mjeseci kasnije oteli su ga iz kuće i odveli u nepoznatom pravcu. Pronađen je sedam dana kasnije u hrastovoj šumi iznad sela Crveni Brag u belopalnačkoj općini, izmrcvaren. Umro je od posljedica brutalnog mučenja.

Tražiteljima zlata postojanje popa Martina, Smokova jama i “zlatnog smoka” nisu upitni. Među njima kruže čak i “Zapisi popa Martina”, navodna knjiga s detaljnim opisima mjesta na kojima je sakriveno blago. Kao lokacije, među ostalima, spominju se Gargova vodenica, Miljkovac, manastir Svetog Jovana Pustog, Jelena pećina, Šuplji kamen, Šarčev dol, Gogin vrh, Oštra čuka … Za svako od tih mjesta nalazi se karta s detaljnim uputama. Jedno izgleda ovako: “Kod mjesta Sveta Paraskeva, Sokobanjsko, kad uđeš u crkvu, od vrata od istoka idi do sredine crkve i stani, ima kamik žut. Ispod je komad zlata.” Vrlo je vjerojatno takvu uputu i takvu kartu početkom srpnja 2000. pokazivao generalu Lazareviću njegov školski prijatelj u rodnoj Babušnici. Zašto je general, inače razuman i trezven stariji čovjek, povjerovao u priču ostaje tajna. Neki kažu da se u Babušnici znalo da je otac vlasnika karte svojevremeno našao neko zakopano zlato i da je to davalo izvjestan kredibilitet. U svakom slučaju, Lazarević je obavijestio svog pretpostavljenog i ratnog druga s Kosova Pavkovića, a da li je on obavijestio Slobodana Miloševića, nema pouzdanih dokaza, osim iskaza jednog od sudionika sastanka koji je Lazarević ubrzo održao: “General je rekao: ‘Moramo naći zlato . To je naredio general Pavković i predsjednik Milošević. Mi ćemo s ovim zlatom, imamo oko 300 do 400 kilograma, spasiti zemlju od gospodarske krize … ” Zlato se, navodno, nalazilo na mjestu zvanom Šuplji kamen, između sela Crvena Reka i Špaj, na 43. kilometru autoceste Niš-Pirot. Ovaj zid s velikom bujnom rupom na vrhu predstavljao je turističku atrakciju, pa su mnogi zaustavili fotografirati.
Pod Šuplji kamen dovedena je inženjerska jedinica 211. oklopne brigade, a prema jednom zapisu iz tog vremena izgledalo je ovako: “Stigli su vojnici s opremom, kamionima, šatorima, buldožerom … Brzo su načinili logor, postavili straže i počeli raditi. Ubrzo je u ovom kraju nastao pakao: svakodnevno su odjekivale eksplozije mina, rušili su brdo, odnosno probijali, dok je kamenje letjelo na sve strane. Logoru nitko nije mogao prići, dvojica starijih ljudi u civilu stalno su nešto razgovarali s časnicima, okolina je vrvjela od specijalaca i generalovih tjelohranitelja. General Lazarević je redovito nadgledao radove i tijekom vikenda odlazio u rodnu mu Babušnicu, dok je njegov kolega Pavković boravio sve vrijeme u Pirotu. ” Zoran Mitić, arheolog iz Bele Palanke, sjeća se tih dana: “Zove me Dule Maksimović iz niškog Zavoda za zaštitu spomenika i kaže: ‘Vojska kopa nešto na prethistorijskom lokalitetu kod Šupljeg kamena, idi, molim te, i vidi što rade.’ Ja ovdje u glavnoj ulici sretnem Vlastu milicionera i povesti ga, računam da je bolje da sa mnom pođe uniformirano lice, službenije je. I odemo tamo. Kad tamo, zaustavi nas stražar – odora, automat preko prsa – kaže: ‘Ne može dalje!’ Objasnim tko sam i zašto sam došao, a on: ‘Naređeno! Ja samo mogu pretpostavljenom reći da ste bili, a sad se vratite.’ I tako se Vlasta i ja vratimo. Što su oni kopali i što su iskopali, ne znam. Ali mi smo vrlo blizu tog mjesta 2012. našli rimski miljokaz, kamen koji je pokazivao udaljenost od carskog Niša. Postavljen je 230. godine u čast Aleksandra Severa, jednog od prvih rimskih imperatora, koji tu titulu nije stekao rođenjem, već ga je birala Rimska vojska.” Prema svemu sudeći, čak i Lazarević se vratio Miloševiću praznih ruku.

Izvor: express.hr