Zlatica Broz: “Tito je bio i dedek i državnik!”

“Jednog jutra na Brionima, prije nego smo otišli na doručak, još u pidžamama, brat Joška i ja strčali smo iz sobe niz stepenice i srušili djedin šešir i još neke stvari, tada nas je on zagrlio i rekao kako su mu to najljepši trenuci života.”

Ovim riječima Zlatica Broz počinje za Tanjug priču o svom djedu, “dedeku”, državniku i vođi Josipu Brozu Titu, čije je predsjednikovanje obilježilo drugu polovinu 20. vijeka u nekadašnjoj Jugoslaviji.

“Moja prva sjećanja na djeda datiraju iz veoma ranog djetinjstva jer smo brat i ja, nakon razvoda roditelja ostali pod njegovim okriljem, živjeli smo u kući pored rezidencije, a čuvale su nas teta Saveta i Marija, kao i njegova supruga, teta Jovanka”, objašnjava Zlatica.

Titov odnos prema unucima, bio je veoma neposredan, svaki susret i doživljaj je bio prirodan, kaže Zlatica i dodaje kako je imala priliku da djeda vidi u raznim situacijama – i kada radi, ali i kada se igra sa djecom.

Umio je da kaže kako mu je teško jer revolucionari ne mogu da imaju porodicu i teško ju je uklopiti u život prepun obaveza, dodaje Zlatica.

“Moje uspomene su izuzetno lijepe i tople, dedek je sve nas poštovao kao ličnosti, a i mi njega, i uglavnom nismo željeli da ga opterećujemo nekim našim problemima, iako smo mogli za sve da mu se obratimo.

Jednom prilikom, već sam bila u gimnaziji, rekla sam mu da sam pogriješila u nečemu, a on me samo pogledao, valjda znajući da to ne može da bude neka strašna greška i rekao mi je: ‘Ako možeš ispravi grešku, ako ne možeš nauči se na njoj'”, priča Zlatica.

Tokom odrastanja, nastavila je Titova unuka, sve više sam ga upoznavala, voljela i osjećala njegovu podršku kao roditelja i čovjeka, a iako je imao dosta obaveza, često odsustvovao i bio na dužim putovanjima, naš odnos je bio prisan, topao i svaki susret se završavao zagrljajem i poljupcem.

Od malena smo znali da je on zauzet, da ima veliku odgovornost i ne može uvijek da ima vremena za nas, ali se dešavalo i da su neki ljudi, posebno tokom posljednjih godina njegovog života pokušavali da nas distanciraju, navela je Zlatica.

Sjećajući se vremena provedenog na Brionima, Zlatica je istakla da je djed tada imao najviše slobodnog vremena, ali iako na odmoru, bio je veoma aktivan.

Na Brione je dolazilo puno državnika koji su najviše voljeli da ga tamo posjete jer su se osjećali slobodnije, a mogli su da ostvare i blizak kontakt, objašnjava ona.

“Iako nismo bili uključeni u njegove zvanične državničke susrete i putovanja, na Brionima je bilo drugačije jer su to više bile privatne posjete, pa sam tako imala priliku da sretnem englesku kraljicu Elizabetu Drugu, grčki kraljevski par – kraljicu Frederiku i kralja Pavla, kao i (egipatskog predsjednika Gamala Abdela) Nasera koji je sa porodicom boravio u gostima”, iznijela je Zlatica.

Govoreći o prednostima prezimena “Broz”, ona je ukazala da je u to vrijeme porijeklo iz te porodice donosilo više obaveza i odgovornosti, nego nekih prednosti u životu, dodajući da se od njih očekivalo, i u školi u u svakodnevnom životu, da budu “djeca za primjer”.

Iako su mu vrlo često zamjerali hedonistički način života, Zlatica objašnjava da bi se to prije moglo nazvati svestranošću ličnosti koju je mnogo toga interesovalo i koja je željela mnogo toga da nauči.

Djed je rastao u siromašnoj porodici, teškim materijalnim uslovima i vjerovatno je zato želio da njegov i život njegovih najbližih bude bolji, navela je Zlatica i istakla da je Josip Broz prošao izuzetno interesantan, bogat, ali i težak put do perioda dok nije postao šef partije, partizanski vođa i državnik, u čemu su mu pomogli sposobnost i svestranost.

Zlatica Broz je iznijela da je Tito je volio da čuje lijepu muziku, da igra, svira klavir i bavi se mačevanjem, ali i da se uklopi u sredinu – bila to Afrika, Azija ili neki narod iz druge zemlje, što samo dokazuje da je bio čovjek koji je umio da učestvuje u različitim situacijama i na pravi način doživi stvari.

“Jednom prilikom mi je rekao kako je proputovao čitav svijet, vidio toliko naroda i toliko zemalja, ali da tako lijepe zemlje kao što je Jugoslavija nema nigdje”, rekla je ona dodajući da je ona krah te države proživjela veoma teško.

Sticajem okolnosti, kao prevodilac sam bila na vukovarskom frontu nekoliko nedjelja, kada su se razmještale ruske jedinice pri misiji Ujedinjenih nacija i tada sam se jako razočarala jer su mi mnoge stvari bile jako čudne, istakla je Zlatica.

“Tih godina se nisam plašila za svoju i bezbjednost svoje porodice, u Beogradu su ljudi jako blagonakloni kada čuju za moje porijeklo, jedinu neprijatnosti sam doživljavala od intelektualaca koji su se grubim riječima izražavali o djedu”, kazala je Zlatica.

Istakla je da pripada generaciji koja je vaspitavana u duhu bratstva i jedinistva, kada niko nikoga nije nikada pitao ni odakle si, ni šta si, kao i da je u tim vremenima bilo mnogo više druženja i uzajamne pomoći.

“Među ljudima je bilo mnogo više humanosti, a nije bilo ni tako velike ekonomske razlike, svi smo išli u iste škole, učili dobijali i dobre i loše ocjene”, kazala je ona.

Govoreći o Titovoj politici, unuka Zlatica ju je ocjenila pozitivnom.

“Niko od nas nema prava da osuđuje, negira i omalovažava ratne generacije koje su se sa ogromnim žarom borile za slobodu koju su izvojevale uz velike žrtve. Preci su izvojevali za nas slobodu u kojoj smo mi živjeli, razvijali se, izgrađivali zemlju i humano društvo koje je svakim danom išlo naprijed”, naglasila je ona.

Prema Zlatici, nekadašnja Jugoslavija nije bila država za određeni broj ljudi nego za cijeli narod, građeni su putevi, željeznice, gradovi, bolnice, mostovi, zemlja je rasla, napredovala i bila uvažavana u međunarodnim odnosima. Socijalistički samoupravni sistem je davao mogućnost običnom radniku da kaže šta ima.

“Pitanje je što se to kasnije, na određeni način počelo deformisati, ali po onom marksovom da ekonomska baza odredjuje ljudsku svijest, ali i obrnuto, ljudi su se odvojili od onih teških početaka, počelo je bolje da se živi, više da se želi i počela je želja za vlašću”, tumači Zlatica.

Sjećajući se svog posljednjeg susreta sa “dedekom”, Zlatica je rekla da se on desio za doček Nove godine u Karađorđevu 1979/80. godinu.

“U jednom trenutku učinio mi se jako tužan i usamljen, i tada sam ustala mimo protokola da mu čestitam, i sjela pored njega. Tu noć je ostao, okružen svojom porodicom, duže od planiranog”, rekla je ona.

“Sutradan je već otišao u Ljubljanu, očekivali smo da mu bude bolje i da ga premjeste na Brdo pored Kranja kako bi mogli da mu dođemo u posjetu. Nažalost, nismo imali priliku da se oprostimo, taj dan kada je on umro imala sam jak osjećaj da će nešto loše da se desi. Kada su objavili vijest da je umro, samo sam se uhvatila za glavu da ne pukne, sjećam se da su žene u zgradi pocele da plaču, a da sam ih ja smirivala i utišavala”, prisjećala se Zlatica.

“Mnogo toga dobrog on je ostavio za sobom cijeloj Jugoslaviji i narodu i mislim da nisam neobjektivna kada kažem da smo uživali ugled u svijetu i poštovanje i ako bi se desilo da neko, kada mu kažete odakle ste ne zna gdje je Jugoslavija, bilo je dovoljno da kažete Tito i tada bi vas primali srdačno i toplo”, zaključila je Titova unuka Zlatica.