Životna priča Slavka Štimca: “Parlov je bio heroj moje kuće, Tito me je gladio po glavi”

U Kanu sam bio dva puta s filmovima, ali Pula iz doba socijalizma bila je stoput bolja!

Ako postoji simbolički teret klasika jugoslavenskog filma, sigurno ga nosi Slavko Štimac, glumac koji je praktično i teorijski, svakog dana u svakome pogledu, odrastao uz (jugoslavenski) film.

“Mate Parlov je bio heroj moje kuće, u vrijeme moga odrastanja u Lici”, nastavlja veteranski naš sugovornik, rođen 1960. u ličkom Konjskom Brdu kraj Perušića. “Pamtim njegove mečeve, moj otac i braća su ga obožavali, bio je poseban dan kad bi Mate boksao. Uostalom, što pričam, pa cijela Jugoslavija, a onda cijeli svijet, ga je obožavao!”

Pitamo je li ga poznavao privatno. “Eh nisam, ali sam ga stalno viđao za vrijeme festivala u Puli. Nije on bio samo vrhunski sportaš nego i posebna, složena ličnost – što se nadaleko zna. Viđao sam ga gdje sjedi sa svojim društvom, nikad u centru pažnje i nikad s dojmom da je on drugima ‘držao slovo’. Naprotiv, kao da je uživao da tek bude u društvu prijatelja. Znam gdje je u Fažani imao kuću, svaki put prije odlaska na Brijune prošećem onuda”, govori Štimac koji je bio jedan od najmlađih protagonista u povijesti Pulskog filmskog festivala, pa nas zanimaju evergrinski dojmovi. Pulski filmski festival u vrijeme socijalizma ili Filmski festival u Cannesu? “Ma Pula, bez dileme, bila je bolja od Cannesa stoput! U Cannesu sam bio dva puta s filmovima Emira Kusturica ‘Underground’, koji je dobio Zlatnu palmu, i ‘Život je čudo’, koji je bio nominiran. Ali ništa se ne može usporediti s Pulom iz tog vremena, stvarno. Bio je to najbolji nacionalni festival: ugođaj svjetski, a atmosfera projekcije u onoj bezvremenskoj Areni čudesna. Možda sam sentimentalan, ali meni je tako bilo”, objašnjava.

Tito je, kao osvjedočeni ljubitelj filma, sigurno gledao njegove filmove: je li ga sreo? “Bome jesam. Vidio sam ga kad bi dolazio na projekcije – onako usput. Ali smo se rukovali”, odgovara Štimac, a mi provociramo, tko zna je li ga Tito uopće prepoznao kao glumca? “Da, naravno. Pa sve je znao o filmovima. Nismo razgovarali, ali me pomilovao po glavi kao i svako dijete, što ćete. A dobio sam informaciju da mu se ‘Vuk samotnjak’ jako svidio. Jedan dan Gluščević reče: ‘Nahvalio nam Tito film, gledao ga sinoć’. Sjećam se točno tog trenutka, Gluščević je bio ushićen”.

Obrad Gluščević (1913-1980) kao jedan od najboljih, iako u povijesti domaćeg filma dugo podcjenjivanih, hrvatskih režisera, otkrio je Slavka Štimca u filmu “Vuk samotnjak” za ulogu dječaka Ranka, što je sigurno jedan od najboljih kastinga jugoslavenskog filma uopće. “Boravio sam baš jesenas na Zagreb Film Festivalu kad mi je gostovao film ‘Dobrica’ redatelja Srđe Penezića, u kojem tumačim glavnu ulogu – a bio sam i koscenarist. I sreo sam tom prilikom tetu Maju Gluščević, koja je bila glavna za odabir klinaca za ‘Vuka Samotnjaka’. Nikad nisam znao zašto je baš mene odabrao čika Gućo, nisam se ja kao dijete ničim posebno isticao u školi, nisam išao niti u dramsku grupu. I teta Maja mi je sad, nakon 45 godina, otkrila svoj ugao. Kaže, odabrala me lako jer sam kao dječak imao žive oči, a bio sam komunikativan i brz”, pripovijeda Štimac. Zar nije očito? mali Ranko kao da je brži od režije… “

“Od djetinjstva su mi govorili što je važno a što nije važno na snimanju”. Pa što je važno? “Bitno je da ti ljudi vjeruju. Kad sam počinjao, bilo je tehnički mnogo zahtjevnije, morao si biti jako precizan na setu. Moja je sreća što sam najvažnije stvari o snimanju shvaćao kao dječak, bez opterećenja. Ali da vam kažem: ne postoji dječje igranje pred kamerama. Kao, djeca su pa se igraju pred kamerama, to je njima normalno. Ne. Djeca su jednako glumci kao i odrasli. U tom je smislu američka filmska industrija zakon. Fascinantni su ti američki glumci klinci. Naprimjer, Dakota Fanning, gdje naprosto ne možete shvatiti da tako mladi glumci mogu onako igrati”, tumači nam sugovornik, koji također ima američko iskustvo jer je osam godina živio i radio u Americi sa suprugom, slikaricom Vesnom Golubović, i sinom, koji “sad već ima preko trideset i svoj život, ekonomist je po struci, nema veze s umjetnicima”.

Vraćamo, ipak, kronologiju radne biografije našeg sugovornika na “Samotnjaka” iz 1972. Redatelju Gluščeviću tad više nije, nažalost, preostalo mnogo životne energije za rad, pa je 1974. snimio posljednji film, klasik “Kapetan Mikula Mali”. “Gluščević je, nažalost, već bio narušena zdravlja kad smo radili ‘Samotnjaka’.Pamtim ga kao temperamentnog Dalmatinca, iz Metkovića, jako je puno pušio. Bio je baš emotivac. To je moja dječja slika njegove figure…

Ali sam s Brankom tek brusio zanat. Snimali smo ‘Salaš u Malom Ritu’ godinu dana, bilo je onako – za pravo. Branko je bio divan, nakon Gluščevića je on posve zaslužan za moj glumački poziv, praktički me oblikovao kao glumca”, govori Štimac o Branku Baueru (1921-2002), klasiku domaćeg narativnog filma, čija je TV serija, emitirana 1975. i kao dvodijelni film (“Zimovanje u Jakobsfeldu” i “Salaš u Malom Ritu”), prema scenariju Arsena Diklića, doslovno odredila generacije odrasle u socijalizmu.

“A još mi se obraćaju nepoznati ljudi na cesti s replikama jugoslavenskih filmova iz 1970-ih i 1980-ih, koje su scenaristički tako besmrtno napravile velične poput Arsena Diklića ili Dušana Kovačevića. Duška sam imao sreće upoznati još u filmu ‘Tko to tamo peva’, koji je on tako genijalno napisao; kasnije smo radili zajedno u Kusturičinu ‘Undergroundu’. Ako nije najvažniji, jedan je od rijetkih dramatičara kod kojih sve što napiše ima umjetničku vrijednost. Svaki njegov tekst, bez iznimke, meni je dokaz da je on, što se ono kaže – vrh”, govori Štimac.

Karizma Slavka Štimca kao mirnog čovjeka koji razumije uloge po defaultu vlastitog “emotivnog aparata”, očito je općepoznata među filmskim profesionalcima. Taj se dojam, kao stereotip “odraslog dječaka filma” jedno vrijeme često medijski nametao uz artikulaciju njegove uspješne suradnje s Emirom Kusturicom, čija je pak ekstrovertirana karizma uvijek bila opterećena (političkim) plusom ili minusom.
Zanima nas kakav je profil života na “ovim prostorima”, s kojih uostalom potječe većina jugoslavenske filmske baštine o kojoj razgovaramo. I kako da adresiramo taj “prostor”: kao postjugoslavenski, regionalni, neodređeno “naš”, kako ga zovemo?

“Ma ne moramo ga niti nazvati! Važno je da on postoji. Kaže se, u ime raširene političke korektnosti, ‘ova regija’, to dobro vidim. Ali znam da ljudi trebaju slobodno govoriti što im je na srcu i duši. Ako ćemo pošteno, na ‘ovim prostorima’ svakih deset kilometara srećete drugačije akcente i specifičnosti, a nema većeg bogatstva od toga”, govori Štimac, koji je rezolutan u odluci da o politici ne vrijedi razgovarati jer “ona na ovim prostorima ne postoji. Ako je politika borba za glasove umjesto za interes naroda, što je to? Unosan biznis političara, je li. I tu bih završio priču o politici”.

Iako “službeno” stanuje u Beogradu, Štimac sa suprugom često putuje, poslom i privatno. A čim prestanu medijski formulirana pitanja, Štimac od pristojnog i strpljivog sugovrnika postaje srdačan i opušten tip posvećen obiteljskim i prijateljskim obavezama, raspoložen za neobavezno čavrljanje.

“Zagreb je praktički moj grad, volim ga jer mi je najuža obitelj ovdje”, govori dok šećemo prema glavnoj gradskoj tržnici, gdje će sa suprugom kupiti namirnice za veliki nedjeljni ručak.

Izvor: express.24sata.hr