Zašto su se američki predsjednik i sovjetski premijer tokom hladnog rata sastali usred ničega?
Glassboro u saveznoj državi New Jerseyju vjerovatno neće značiti puno čak ni iskusnim stručnjacima za međunarodne odnose. No kada se američki predsjednik Lyndon B. Johnson u ljeto 1967. godine ovdje sastao sa sovjetskim premijerom Aleksejem Kosiginom, Glassboro je tri dana bio centar svijeta.
Iako ljeto 1967. nije bilo najnapetije razdoblje hladnog rata – kao tokom Kubanske raketne krize 1962. ili sovjetske invazije na Afganistan 1979. – po pitanju odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza ništa u toj godini nije bilo jednostavno i lako.
SAD je zaglavio u brutalnom ratu protiv Sjevernog Vijetnama, ključnog saveznika Moskve u Aziji. Takođe, u Nigeriji je započeo građanski rat, a previranja na Bliskom istoku prijetila su odvlačenjem velesila u direktni sukob.
U ovoj, sve više neprijateljskoj atmoferi, u posljednji trenutak i na iznenađenje gotovo svih, američki i sovjetski vođe odlučili su se sastati. Sovjetski premijer Aleksej Kosigin ionako je išao u SAD obratiti se Ujedinjenim narodima 19. juna.
S obzirom na to da se predsjednik Lyndon B. Johnson uskoro trebao suočiti s ponovnim izborima (1968.), neka vrsta vanjskopolitičkog uspjeha bila je više nego dobrodošla. Na vlast je došao u novembru 1963., nakon što je Lee Harvey Oswald, koji je nekoliko godina živio u SSSR-u, u Dallasu ubio predsjednika Johna F. Kennedyja.
Aleksej Kosigin i predsjednik Lyndon Johnson na summitu u Glassborou, juni 1967
I tako su se 23. i 25. juna, nakon zasjedanja UN-a, njih dvojica sastala na Državnom koledžu Glassboro da bi razgovarala o najvažnijim pitanjima koja prijete svjetskom miru. Gdje? Ako nikada niste čuli za Glassboro, niste jedini. Praktički usred ničega na jugu New Jerseyja, na pola puta između New Yorka i Washingtona, nalazi se gradić Glassboro.
Zašto Glassboro?
Evo i pozadine cijele priče – Kosigin nije želio putovati u Washington, a Johnson se nije želio sastati u New Yorku, bojeći se tamošnjih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu. Relativno udaljeni Glassboro, na pola puta između ta dva velika grada, činio se kao dobar kompromis.
“Ovo je bio prvi summit supersila u običnoj zajednici, umjesto u Camp Davidu ili Bijeloj kući”, rekao je profesor sovjetskih studija James Heinzen, koji danas predaje na Univerzitetu Rowan, nasljedniku koledža Glassboro, koji je 1967. bio javna učiteljska akademija u gradu sa oko 10.000 stanovnika.
Koledž i grad su imali 16 sati da se pripreme za summit, a Hollybush, vila iz 19. vijeka u kojoj je boravio predsjednik koledža Glassboro, morala je biti modernizovana kako bi mogla ugostiti dvojicu vođa – postavljeno je 12 malih klima uređaja, kao i 16 telefona. U međuvremenu je lokalno kino prikazivalo komediju “Rusi dolaze!”.
Gomila naroda okupljena tokom summita u Glassborou
“Stotine službenika tajne službe i državne policije preplavile su kampus i provjerile svaku sobu u svakoj zgradi. Snajperisti su zauzeli položaje na svim krovovima”, rekao je profesor Heinzen. “S obzirom na to da je summit organizovan u roku od samo 16 sati, studenti i osoblje su bili iznenađeni kada su im prišli naoružani ljudi i tražili da im pokažu identifikacione dokumente.”
Duh Glassboroa
Tokom ta tri dana Johnson i Kosigin sastančili su gotovo deset sati u maloj biblioteci u Hollybushu. Teme o kojima se raspravljalo uključivale su arapsko-izraelski Šestodnevni rat koji se dogodio samo nekoliko sedmica ranije, kao i utrku u nuklearnom naoružanju i rat u Vijetnamu.
Slijeva nadesno: sovjetski premijer Aleksej Kosigin, prevodilac State Departmenta Bill Kramer, američki predsjednik Lyndon Johnson
Iako u Glassborou nisu potpisani veći sporazumi, Johnson je summit smatrao trijumfom, kasnije se, kada se osvrtao na poboljšane odnose s Moskvom, pozivajući na “duh Glassboroa”.
Johnson i Kosigin su održali konferencije za štampu na stepenicama vile Hollybush, dok su hiljade ljudi klicale na ulicama. Gotovo hiljadu novinara iz cijelog svijeta je pratilo summit, uključujući Dana Rathera, tadašnjeg dopisnika CBS-a iz Bijele kuće.
“Možda nas očekuju nesuglasice i poteškoće, no mislim da će ih naše novo međusobno poznavanje smanjiti, a ne povećati”, rekao je Johnson, napominjući da se sastanak odvio “u duhu izravnih razgovora oči u oči između ljudi s vrlo velikim odgovornostima”.
Lijevo: Predsjednik Lyndon Johnson ispred vile Hollybush, 23. juna 1967. Desno: Isto mjesto danas. Univerzitet Rowan, 2020.
Johnson je Kosiginu, novopečenom djedu, pokazao fotografije svog unuka, a i Kosigin je Johnsonu pokazao svoj ponos i diku.
“Te su ih fotografije zbližile. Johnson je bio otvoreni Teksašanin, dok je Kosigin bio tipični sovjetski aparatčik kamenog lica. Johnson se želio lično povezati s Kosiginim, smatrajući da će to njihove razgovore o vrlo složenim pitanjima učiniti produktivnijima”, rekao je profesor Heinzen.
“Novi se sporazumi ne postižu uvijek nakon samo jednog razgovora”, rekao je Johnson za medije 25. juna po završetku razgovora. “U brojna smo pitanja koja su pred našim zemljama ušli dublje nego prije.”
Aleksej Kosigin i Lyndon Johnson
Međutim, Sovjeti su nakon nešto više od godinu dana napali Čehoslovačku, uništivši tako taj dobri duh.
Ipak, taj je duh preživio, makar i kao samo treptaj. Predsjednik Ronald Reagan se gotovo 20 godina kasnije, kada je govorio o svojim uspješnim pregovorima sa sovjetskim predsjednikom Mihailom Gorbačovom, pozvao na summit u Glassborou i “duh Hollybusha”.
Izvor: hr.rbth.com
