Zašto najmisteriozniju zvijezdu zovu ‘WTF?’

Toj zvijezdi dugo se niko nije pretrgnuo smisliti neko maštovitije ime; KIC 8462852. Sve dok nije prozvana “Boyajianovom zvijezdom”. A opet, izvor je jedne od većih zagonetki moderne astronomije. Udaljena 1200 svjetlosnih godina u sazviježđu Labu, po svom sjaju tipa F, njen sjaj na Zemlju stiže slabeći i jačajući u potpuno nepravilnim razmacima, što znači da nešto stalno prolazi ispred nje i zaklanja njenu svjetlost.

Marcus Woo za BBC navodi da su naučnici bizarno ponašanje zvijezde pokušavali objasniti crnom rupom, međuzvjezdanim oblacima plina, prolascima kometa. Na kraju čak i vanzemaljskom inteligencijom. Među onima koji su do sada spominjali vanzemaljce nema, doduše, ni jednog jedinog naučnika.

No, sama ideja uprkos tome, koliko god bila iz domene SF-a, nije baš zadnja besmislica. I ranije je bilo ideja po kojima bi nekakva civilizacija daleko u svemiru toliko tehnološki napredovala da bi morala graditi megastrukture kako bi crpila energiju iz svoje matične zvijezde.

“Čak i ljudi koje možda nervira spominjanje vanzemaljaca, moraju priznati da je ta zvijezda ipak poveća tajna”, kazao je Jason Wright, astronom sa Univerziteta Penn State.

Astronomima ovo nije i prvi put da posežu za vanzemaljcima. Godine 1968. Jocelyn Bell Burnell je otkrila nevjerovatno pravilne radio signale iz svemira i nazvala njihov izvor “LGM”, odnosno “little green men”, odnosno “mali zeleni ljudi”. Bila je to zapravo zafrkancija s dozom prostora u kojem su astronomi dopuštali da možda zaista i jeste riječ o vanzemaljskim signalima. Na kraju se ispostavilo da je riječ o sasvim prirodnoj pojavi, da su ljudi upravo otkrili neutronske zvijezde.

A megastrukture? Još 1937. SF roman “Proizvođač zvijezda” Olafa Stapledona špekulisao je s time da možda u svemiru neka civilizacija crpi energiju iz svoje zvijezde. Inspirisan time, fizičar Freeman Dyson 1960. je ustvrdio da bi se u potrazi za vanzemaljcima trebalo tragati za takvim strukturama. A 2005. Luc Arnold, astronom, sugerisao je da bi takve strukture takve neke civilizacije mogle koristiti za upravo ovakav signal kako bi svima javljali da tu postoji civilizacija, poput Morseove abecede.

Jedino što je astronomima decenijama nedostajalo bio je dovoljno osjetljiv teleskop. A onda su dobili Keplerov svemirski teleskop, lansiran u Zemljinu orbitu 2009. kako bi tragao za planetama oko zvijezda. Sljedeće četiri godine Kepler je buljio u krpicu neba koliko pokrije vaša šaka kad je ispružite na udaljenost vlastite ruke i … Otkrio je 3400 planeta, od kojih je potvrđeno do sada 2300. Pa ako bi išta moglo uočiti potencijalne megastrukture oko zvijezda, onda je to takav teleskop.

Što se tiče zvijezde s početka, njome se godinama bavio tim oko Tabethe Boyajian sa Univerziteta Louisiana, i to shvativši da se zvijezda ponaša vrlo mušičavo. U jednom je trenutku njen sjaj opao za 22 posto. O kakvom je poremećaju riječ shvata se kad se uzme da prolazak jednog Jupitera ispred Sunca uzrokuje pad svjetlosti od samo 0,5 posto. Koliko god ih je zvijezda fascinirala, toliko ih je i frustrirala.

Pa su je 2015. neslužbeno nazvali “Where’s The Flux Star”, skraćeno, a tu se uočavaju zadnje namjere autora imena, “WTF” star. Toliko o frustraciji i duhu astronoma.

Izvor: express.24sata.hr/pozitivno.ba