Zapošljavanje u SFRJ: Izvolite radno mjesto, platu unaprijed i izaberite koji ćete stan

Nekada je gotovo svaki veći grad u Jugoslaviji imao barem jednu zvučnu fabriku, a kako se dobijao posao u doba “komunističkog mraka”, najbolje ćete vidjeti iz teksta Filipa Ćorlukića, fizičara, koji je nekada davno radio u Maglaju u gigantskoj tvornici celuloze i papira “Natron”.

Pri tome uopšte nije bitno ko je i šta je Ćorlukić, nego kako su funkcionisale egzistencijalne stvari. Posao je dobio čim ga je, uz čašicu konjaka, primio direktor, koji je potom naložio da mu se isplati prva plata, jer tad su se plate isplaćivale unaprijed, da bi ga onda odvezli da odabere stan.

Početkom pedesetih prošlog stoljeća za Maglaj nastupa novo doba. Tada je uzvodno od grada izgrađena, u to doba najsuvremenija tvornica celuloze i papira. Budući da potrebne radne snage u Maglaju praktično nije bilo, trebalo ju je dovesti sa strane, pa je bilo nužno unaprijed osigurati stambeni prostor i infrastrukturu. Stoga je istovremeno s izgradnjom tvornice s druge strane rijeke izgrađeno novo moderno stambeno naselje s obiteljskim stanovima, ali i garsonjerama za samce, te lijepi hotel “Galeb” s izvrsnim restoranom i željeznička postaja.

Direktor tvornice u izgradnji bio je Tuzlak, zagrebački “papiraš” Jaroslav Kudera, a tehnički direktor Slovenac Rozin. Osim jednog beogradskog inženjera, svi su ostali inženjeri završili zagrebačke fakultete, a među njima je bio i Makedonac Mito Cilev i Crnogorac Đorđije Bulatović. Nekoliko je tehničara bilo iz BiH, pa i iz Maglaja, a nekoliko je stiglo i iz Slovenije. Zanimljivo je da su administrativni stručnjaci raznih profila došli uglavnom iz Osijeka. Svi su se oni uselili u novo izgrađene stanove, a uselili su se i domaći ljudi, ponekad i iz okolnih sela, budući operateri koje je tvornica organizirano slala na višemjesečnu praksu u poznate švedske i finske tvornice celuloze i papira.Useljavanjem novoizgrađenog dijela grada, ukupan se broj stanovnika Magalja gotovo udvostručio. Bila su to već i na prvi pogled dva potpuno različita dijela grada na dvije obale Bosne, ali su živjeli u skladu. Nezaposlenih praktično nije bilo i svi su bili zadovoljni. Nekoliko godina kasnije započelo se s proširenjem tvornice nabavkom novih i većih postrojenja, tako da je Natron postao najveći proizvođač te vrste papira na Balkanu, pa i šire…

Kao dijete željezničara, od rane sam mladosti navikao na selidbe u druga mjesta. Studirao sam fiziku na beogradskom PMF-u, a premda mi je zbog političkih optužbi iz vremena rata otac bio u tuzlanskom istražnom zatvoru, kao najboljeg praktičara na studiju fizike, uposlila me je vojska u tvornici eksploziva u Vitezu. Na poslu sam se izvrsno snašao, ali je poslije radnog vremena bilo ubitačno dosadno. O poslu se uopće nije smjelo razgovarati, pa da bismo se imali čime baviti osnovao sam Radio-amaterski klub i kurs, na koji se pored ostalih prijavio i vrlo komunikativni oficir KOS-a, mislim da se zvao Faraguna. On me je odveo u skladište u kojemu je bilo i različite radio opreme koja tvornici uopće ne treba, pa sam mnogo toga odabrao i uzeo za klub. Tamo sam našao i neke philipsove servisne aparate, za koje uopće nisam znao da postoje.

No, premda vojni službenik, ipak sam morao sam otići na tromjesečno služenje vojnog roka. Par mjeseci kasnije sam u novinama pročitao da je moj otac osuđen na smrt. Nitko, pa ni bataljonski oficir KOS-a nije reagirao. Prema meni se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, ali sam ubrzo shvatio da me po isteku roka ne puštaju da odem. Pisao sam u Vitez direktoru pukovniku Lukiću, moleći ga da to ubrza. Odgovorio mi je da je vrlo komplicirano i da se strpim. Bila je to za mene vrlo stresna situacija koja je trajala mjesecima. Nakon nekog vremena sam dobio čir na dvanaestercu. To je tada smatrano neizlječivim, pa sam kao stalno nesposoban otpušten iz JNA.

Kad sam došao u Vitez, odlučio sam prvo otići do Faragune, jer mi on kao dobar drug (kako se tada govorilo) i oficir KOS-a najbolje može razjasniti situaciju. Primio me je prijateljski, a ja sam mu nakon što smo se pozdravili rekao da sam došao da me savjetuje kako da se ponašam obzirom na ono što se dogodilo u vezi s mojim ocem. Što da činim? Ako se javim na posao, svjestan sam da je ovo vojna industrija, da se uvijek nešto može dogoditi. Rekao sam da se ne razumijem u poslove iz njegove nadležnosti, ali da vjerojatno mora imati nekakav spisak potencijalnih krivaca i predpstavljam da bih i ja morao uvijek biti na tom spisku. Ako pak želim otići, trebam li to službeno najaviti? Zahvalio mi je što sam došao s povjerenjem, službeno, ali i kao drugu, jer da karakter njegova posla to otežava. Što se tiče oca, rekao je da djeca ne mogu biti odgovorna za ono što su oni učinili, te da ga ja nisam mogao odgajati. Prema tome da se mogu javiti pukovniku Lukiću i ići na posao, a nitko me ništa neće pitati o ocu. Rekao je da je to službeni odgovor na moje pitanje, ali da će mi, obzirom na opće okolnosti, dati i osobni drugarski savjet. “Mene će jednog dana premjestiti, a na moje mjesto može doći neko sumnjičav, pa možete imati problema. Stoga vam savjetujem da se službeno ne javljate u kancelarije, nemojte ostati nego idite tražiti posao. U stanu možete ostati dok ne nađete posao. Toliko vam mogu činiti.”

Već tjedan dana kasnije sam u Maglaju ugodno razgovarao s direktorom tvornice celuloze i papira Jaroslavom Kuderom. Telefonski sam se najavio, pa kad sam ušao u kancelariju on je vesela lica ustao od stola i prijateljski mi pružio ruku na pozdrav. Pozvao me je da sjednemo uz mali stol na kojemu je već bila flaša konjaka. Natočio nam je čaše i podigavši svoju, uz smiješak na ustima i bez ikakva uvoda jednostavno rekao: “Primljen ste u tvornicu na obostrano zadovoljstvo.” Odmah zatim se uozbiljio, pa je telefonnom pozvao tehničkog direktora da dođe, a zvoncem je pozvao sekretara Džavida, pa kad je ovaj ušao s blokom za zapisivanje u ruci, rekao mu je da od mene uzme papire i pošalje ih u kadrovski, te da mi obračunaju plaću do kraja mjeseca (tad su se plaće isplaćivale unaprijed!) i da mi napišu putni nalog do Viteza i nazad. Neka Salki Pirki kaže da dođe i kad se drug Ćorlukić vrati iz pogona, neka ga automobilom odveze u naselje da odabere stan i preda mu ključeve.

Zatim se obratio meni rekavši da će mi tehnički direktor Rozin pokazati pogone, a nakon što se obavi sve što je nužno Salko će me odvesti u Hotel Galeb na ručak, a uz ručak se mnogo bolje razgovara o poslovima nego u službenim kancelarijama, rekao je glasno se smijući. Nakon svega što mi se ranije događalo kao da sam došao u raj. Čarolija je još pojačana kad me Rozin počeo voditi kroz pogone. Nikad nisam bio u tvornici papira i celuloze, ali niti u jednoj ovako tehnički suvremenoj. Ogromna postrojenja, dugačka papirmašina, kuhači, parni kotlovi, a posebno lužni kotao, turbinski agregat za proizvodnju el. energije, a sve puno instrumenata i automatskih regulatara kojima uopće nisam znao namjenu. Nikad nešto ni slično nisam vidio, a bio sam svjestan da ću morati o tomu brzo sve naučiti i osigurati njihovo održavanje. Nisam se prestrašio nego sam kao začaran slijedio Rozina i slušao što mi govori. Da bih se upoznao s osnovama rada onoga čime ću se baviti, Kudera me je ubrzo nakon početka rada u tvornici poslao na jednomjsečnu praksu o odjel za instrumentaciju (kasnije  samostalni ATM) poduzeća Braća Kavurić u Zagrebu. To mi je omogućilo da barem donekle sagledam što mi je zadatak i kako ga rješavati. Rozin je organizirao da mi se prema uputama koje sam dobio u Zagrebu brzo izgradi radionica. Ja sam radeći rješavao tehničke probleme i učio, a kasnije obučavao moje instrumentarce i brzo smo napredovali. No, postojala je granica preko koje bez nužne dokumentacije nismo mogli – a dokumentacije nije bilo. Da bismo to riješili s još po jednim instrumetrcem dva puta sam bio u Njemačkoj na praksi. Uskoro je u tvornici sve bilo u funkciji, ali i uspostavljena nova organizacija rada. Bio sam intenzivno angažiran i izvan radnog vremena. Pokrenuo sam rad radioamaterskog kluba. U Njemačkoj sam kupio polovni automobil. To je bio jedini privatni automobil u gradu, a povremeno sam ga posuđivao miliciji, ali i tvornici, a tvornica mi je dozvoljavala da u radionicama izrađujem potrebne dijelove, jer ih nije bilo u prodaji. Za proslavu “Dana borca” sam napravio malu srednjevalnu radiostanicu pa je uz ponosno najavljivanje: “Ovdje radio Maglaj!” preko nje obavljan prijenos proslave. Bio je to događaj! Toga tada nisam bio svjestan, ali promatrajući iz kasnije perspektive: grad, tvornica i ja smo bili “svojevrsno jedno”. Ja sam pripadao njima, a oni meni. Bio je to moj Maglaj.

Na žalost “vrag ne spava!”. Po mišljenju nekih članova Gradskog komiteta KP Kudera je kao pojedinac uživao prevelik ugled, ne samo u tvornici, nego i u gradu pa su izkonstruirali da je on kao direktor učinio nešto na što nije imao pravo – smijenili su ga i izbacili iz Tvornice. No njegovu organizacijsku sposobnost najbolje pokazuje činjenica da je odmah dobio mjesto savjetnika pri Inveticionoj banci u Beogradu, a uskoro i predsjednika Poslovnog udruženja industrije papira i celuloze Jugoslavije – dok u Maglaju i maglajskoj tvornici ništa više nije bilo isto… Rozin je otišao, a počeli su odlaziti i ostali inženjeri. U Zagrebačkoj je tvornici papira u tijeku bila izgradnja novih postrojenja. Ponudili su mi posao. Predpostavio sam da ću u velikom gradu, industrijskom i znastvenom centru naići na bolje uvjete rada, pa sam prihvatio i – totalno se razočarao. Sve je bilo znatno gore. Dok mi se ne nađe kancelarija u budućem novom pogonu na oko 5 km udaljenom Žitnjaku, smjestili su me u kancelariju šefa energane, starog ruskog emigranta, inženjera Nikole Pavlovića. Vidjevši mi na licu zabrinutost, da me nekako razonodi ispričao mi je stari vic o tomu kako je Bog sišao na Zemlju i kad je prolazio pored Tvornice papira, vidio je jednog čovjeka da sjedi na pruzi i plače. Pitao ga je zašto plače, jer da je on Bog i da mu može pomoći. Čovjek ga je pogledao i rekao: “Radim u tvornici papira” – a onda je Bog sjeo pored nega i počeo plakati.

Zatim se uozbiljio i obratio mi se naglašeno sugestivo: Dragi kolega, sad ste tu, mlad ste, a znadem da se od vas se mnogo očekuje. Odjednom sam se osjećao spremnim krenuti tim novim i nepoznatim životnom putem. I u Maglaju sam bio prepušten sam sebi, pa da bih uspio nisam učio samo onaj usko specijalistički dio, nego sam učio i tehnologiju. Tada toga nisam bio svjestan, ali sam na taj način stekao cjelovito znanje i iskustvo kakvo ne bih mogao steći ni na jednom fakultetu. Suvremenu tehnologiju prizvodnje celuloze i papira, ali i organizaciju proizvodnje tada sam poznavao bolje od  ikoga u Zagrebačkoj tvornici papira, pa sam uskoro postavljen za tehničkog direktora tvornice. Budući da sam još u Maglaju shvatio suštinsku povezanost mjernog i regulacijskog uređaja s tehnološkim procesom, kad sam nekoliko godina kasnije napustio tvornicu bez dvoumljenja sam prihvatio posao nadzornog organa na izgradnji rafinerije nafte u Etiopiji – premda nikad ranije nisam bio u rafinerijama. Po fakultetskoj sam edukaciji fizičar, ali na temelju rezultata moga rada u Bangladešu, kao pomoćnika tehničkog direktora međunarodnog tima, jedna njemačka tvrtka me je postavila za tehnološkog direktora njemačko-turskog tima za puštanje u rad tvornice celuloze od slame. Premda nikada ranije nisam upoznao takvu tehnologiju, svi su rezultati bili bolji od onih garantiranih ugovorom. Uz moje urođene afinitete i onovremeno maglajsko ozračje, sve to zahvaljujem onomu što sam davno naučio u Maglaju.

Izvor: lupiga.com