Zagrobni pacijent: Dva života Marije Tolariko

Najkraće – imali su neoborive dokaze o postojanju zagrobnog života djevojke koja je postala – ranije ubijeni muškarac

Petog januara 1939. godine, preko mosta u Katancaru na jugu Italije, prolazile su starija žena zaogrnuta crnim šalom i njena unuka, djevojka kojoj nije moglo da bude više od sedamnaest godina.

Kada su stigle na sredinu mosta, djevojka je posrnula i pala, počela je da se grči i da vrišti, a onda se smirila u nesvjestici. Nekoliko prolaznika je pritrčalo da pomogne starijoj ženi da djevojku prenesu kući. Pozvali su ljekara, doktora Đovanija Skambija, koji je utvrdio da se djevojka nalazi u dubokoj komi. Poslije nekoliko sati, u njegovoj prisutnosti – kako je zapisao u svom medicinskom izvještaju – došla je svijesti i začuđeno posmatrala oko sebe, po svoj prilici ne prepoznavajući nikoga od ukućana koji su se okupili oko njene postelje.

– Gdje sam?
– Kod kuće, kćeri!
– Ja nisam vaša kćerka, ja sam Đuzepe, Đuzepe Veraldi – Pepe, zar me ne poznajete?

Svi su se u sobi zbunjeno i preplašeno pogledali, neki neprimjetno prekrstili, jer je baš takav, dubok i oštar izgovor, imao taj ranije nastradali mladić! Kakva je to šala – pitali su jedne druge pogledima – kakva je to misterija?

Đuzepe Veraldi bio je mrtav već tri godine i sasvim zaboravljen, a sada ta djevojka, Marija Tolariko, kaže da je ona Đuzepe i govori njegovim glasom. Prvi se u toj najmanje očekivanoj situaciji, sasvim razumljivo, mada i sam iznanađen time što je čuo, snašao dr Skambi.

– Gdje živi tvoja majka?
– U Kantancaru.
– Kako se zove?
– Katarina Veraldi.

Više nije bilo sumnje. Dogodilo se nešto što niko nije mogao ni da pretpostavi – bar su tako mislili – Đuzepe se povampirio i njegov duh je ušao u tijelo djevojke.

Taj mladić, tada star 19 godina, jednog februarskog jutra 1936. godine je nađen mrtav ispod mosta u Kantancaru. Istraga je utvrdila da je tokom noći pijan pao niz nasip visok tridesetak metara, zadobio teške povrede glave i tijela i odmah umro. Da je njegov duh ušao u tijelo djevojke, po svim shvatanjima zdravog razuma, bilo je nemoguće.

Pa, ipak, Marija je govorila dubokim muškim glasom, upravo njegovim, a osim toga imala je drugačije pokrete i u svemu se počela ponašati baš kao taj mladić koga uopšte nije poznavala, kako se kasnije saznalo uz mnoge druge nevjerovatnosti. Dr Skambi je bilježio sve šta se s tom djevojkom događalo od tog dana, a poslije se uplela i policija. Ali, krenimo redom kako su se dalji događaji odigravali.

Prepoznala ‘svog zeta’

Ugledni ljekar je odmah zamolio Mariju, odnosno Đuzepa – kako je zahtjevala da je zovu, da ‘svojoj majci’ napiše pismo, jer nije dozvoljavao da ustane iz postelje dok se sasvim ne oporavi. To nije uradio bez razloga. Htio je da uporedi njen rukopis sa Đuzepovim. Zatražio je od Veraldijevih neku sačuvanu bilješku od nastradalog i zaprepašćenje nije izostalo – oba rukopisa su bila potpuno istovjetna i sasvim se razlikovala od ranijeg rukopisa te djevojke!

Zatim je doktor smislio još jedan eksperiment: dogovorio se sa Veraldijevima da po nekom od rođaka pošalju kakvu porodičnu fotografiju. Sliku je donio Đovani Karito, Đuzepeov zet, koga Marija uopšte nije poznavala. Ponovo je usljedilo veliko zaprepaštenje, jer je ona u gostu odmah prepoznala ‘svog zeta’, a na snimku i ‘svoju sestru’. Čak je, tom prilikom, ispričala i neke doživljaje iz Pepeovog života, koje su samo on i zet mogli da znaju, što je preneraženi Karito potvrdio u svojoj najbrže izrečenoj izjavi, pa naprosto pobjegao od duhom opčinjene djevojke.

Jednoga od narednih dana – prema bilješkama dr Skambija – Marija se probudila nešto ranije nego obično i svima u kući naredila da spreme stan jer će joj ‘majka’ doći nenajavljeno u posjetu tačno u sedam sasti. I, zaista, kada je na obližnjem tornju odzvonilo sedmi put, na vratima je pokucala Katarina Varaldi. Marija ju je radosno zagrlila i počela da ljubi govoreći:

– Mama, mama, najzad si došla!

Pitala je čak zašto je kroz te tri godine nijednom nije posjetila. Katarina je ostala šokirana, jer su glas i pokreti Marije Tolariko bili potpuno istovjetni kao oni njenog pokojnog sina, pa joj je izgledalo da se iz neke nejneumjesnije šale prerušio u djevojku.

Doktorovo otkriće

Dr Skambi, koji je u međuvremenu sproveo svoju istragu o smrti Đuzepea Veraldija, utvrdio je da je veče prije nego što je nađen sljedećeg jutra mrtav pod mostom, taj mladić proveo u krčmi kartajući se sa četvoricom prijatelja. Zato je dr Skambi pozvao u goste četvoricu poznanika i zamolio Mariju da dođe u isto vrijeme. Kada se društvo opustilo i oraspoložilo, predložio je da odigraju partiju ‘briškula’. Djevojka je razdragano prihvatila prijedlog, iako do tada nikada nije kartala, a kada je doneo na sto bocu vina i cigarete, veselo je počela da naliva čaše, takođe da pije i puši, što do tada, koliko se znalo, nije uopšte praktikovala.

Čitavo vrijeme je, prema zabilješkama dr Skambija, prisutne posmatrala nekim čudnim i nemirnim pogledom, i onda rekla.

– Zašto ne stavite u moju čašu šećer, so i mak, kao što ste uradili one noći. Znam šta se iza ovoga krije. Želite da me opijete kako biste me kasnije mogli lakše da ubijete.

Zatim je nastavila mirno da dijeli karte – zapisao je dalje dr Skambi – i za kratko vrijeme popila skoro litar vina. Onda je, u jednom trenutku, nenadano skočila, odgurnula stolicu, vrisnula i, kao izbezumljena od straha, počela da uzmiče prema zidu sobe. Izgledalo je da traži zaklon od nekih napadača koje je samo ona vidjela, jer su svi ostali nepomično sjedili za stolom, pa uzbuđeni, ćuteći očekivali da budu svjedoci daljih događaja.

– Ostavite me, šta hoćete! Abel, Toto! Ostavite me, nemojte me tući! U pomoć! – vikala je izbezumljeno.

Obračun pored rijeke

Odmah zatim, sva iscrpljena je pala na pod, pa su je gotovo onesvješćenu prenijeli na postelju, gdje je ubrzo zaspala. Kada se poslije nekoliko časova probudila, dr Skambi joj je rekao šta je govorila i da je spominjala Abela i Totoa. Zamolio ju je da mu sve iskreno ispriča, u najvećem povjerenju kao ljekaru, ukoliko zaista želi da joj pomogne. Marija je bez oklijevanja počela da priča:

– Bili smo u krčmi. Toto, Damijano, Abel, Rozario i ja. Kartali smo i pili vino. Kada je gazda kazao da zatvara krčmu, ustali smo i krenuli kućama. Bio sam pijan i iznemogao, jer su mi stavili u vino šećer, so i mak. Govorili su o nekoj djevojci s kojom je trebalo da se nađemo. Bili su ljubomorni na mene, jer sam imao uspjeha kod žena. Poveli su me prema mostu, a kada smo tamo stigli, gurnuli su me niz nasip. Rozario me udario kamenom u glavu, a Toto, kada mi je prišao, šakom u oko. Abel je uzeo veći kamen i takođe udarao. Izgubio sam svijest. Toto je tada počeo da me svlači, namjeravao me odvući u rijeku, da ispadne kao da sam se udavio. Ostali su se razbježali kada su shvatili da su me ubili. Toto je tada ugledao u blizini željeznu polugu, uzeo je, pa me udario nekoliko puta po tijelu i glavi kako bi bio siguran da sam zaista mrtav.

– A šta je bilo sa njima? – upitao je dr Skambi.

– Neke je već stigla kazna. Abel je prošle godine, u septembru, umro u bolnici od srčanog udara. Toto se javio u vojsku kao dobrovoljac i ranjen je u lice, koje mu je unakaženo, a Rozario upravo ide ovamo. Saznao je da sam živ i sada hoće da se u to uvjeri.

Nekoliko minuta kasnije, na vrata doktorovog stana je pozvonio polupijani Rozario. Vrijeđao je i prijetio ljekaru što vjeruje umobolnoj djevojci. Međutim, kada ga je dr Skambi uveo u sobu, u glasu djevojke prepoznao je Đuzepeov glas. Ona je pred njim ispričala sve o ubistvu. Rozario je momentalno preblijedio, uz vrisak istrčao na ulicu i istoga dana nestao iz grada.

Policijska istraga

Za sve ovo saznala je i policija. Zainteresovao se i glavni policijski inspektor Kantancara i došao lično da sasluša djevojku. U početku joj ništa nije vjerovao, jer je mislio da je pod nečijim nagovorom, kako bi se osvetila nekom od tih mladića. Prethodnom istragom je bilo utvrđeno da je Đuzepe Veraldi u pijanstvu pao niz nasip visok tridesetak metara, pa zadobio smrtonosne povrede. Tako je ta tragedija tri godine smatrana nesretnim slučajem, a taj nevjerovatni događaj sa Marijom Tolariko je navodio na namjerno ubistvo, pri čemu su dokazi mogli da budu izjave najjedinstvenijeg svjedoka u istoriji pravosuđa.

– Dobro Pape, da li se još nečega sjećaš one večeri? – rekao je djevojci na kraju razgovora inspektor.

– O, da, naravno. Vas sam vidio ispred policijske stanice. Rekao sam vam dobro veče, a vi me upitali kuda ću, pa sam vam odgovorio da ću do krčme. Pogledali ste me podozrivo, kao da znate gdje sam krenuo, na što sam vam priznao da idem u posjetu jednoj ženi, čiji je muž na putu.

Inspektor je momentalno zanijemio i ostao zapanjen – sve je bilo tačno od riječi do riječi! Sastavio je zapisnik i najvećom brzinom istrčao napolje usput se neprimjetno krsteći.

Nekoliko dana kasnije, Marija Tolariko, koja je bila pod stalnim nadzorom ukućana i dr Skambija, zahtjevala je da joj dopuste da ode na obalu rijeke kako bi pokupila svoju odjeću. Najprije su je od toga odvraćali. Govorili su joj da tamo nema više ničega njenog, ali je ona bila uporna. Dr Skambi je najzad odlučio da joj to dozvoli. Pretpostavljao je da bi je dolazak na to mjesto mogao vratiti u stanje ranije svijesti.

Ponovo kao Marija

Dr Skambi ju je pratio sa nekoliko prijatelja i rođaka. Kada su bili na mostu, Marija im se nekako otrgla i potrčala niz nasip. Gotovo da je letjela, tek povremeno dodirujući nogama tlo da se još jače odbaci naprijed, tako da je za nekoliko trenutaka zašla pod most. Pojurili su za njom i ugledali je kako leži na onom istom mjestu i položaju u kakvom je nađen Đuzepe, pa se prestrašili najgorega. Ali, čim su joj prišli, otvorila je oči i ustajući začuđeno posmatrala.

– Šta mi se dogopdilo? – upitala ih je iznenađeno svojim nekadašnjim glasom.
– Ništa – odgovorio je dr Skambi.
– Gdje je moja baka?
– Tu sam, Marija – ogovorila je plačući od radosti starica koja je s njom 5. januara prelazila preko mosta.

Ratni vihor, koji je kasnije zahvatio Evropu i proširivao se na gotovo cijeli svijet, prekinuo je obnovu istrage povodom smrti Đuzepea Veraldija i očekivana naučna ispitivanja ovod jedinstvenog slučaja.

Dr Đovani Skambi je napisao opširan izveštaj sa svim pojedinostima i zapažanjima, pa poslao stručnom italijanskom časopisu ‘Medicinska istraživanja’. Članak, objavljen u broju od juna 1939. godine, privukao je veliko interesovanje, ali su ga rat, a zatim i vrijeme sasvim potisnuli u zaborav.

Ovaj događaj je vjeran dokaz o postojanju ‘onog svijeta’, kao i o njegovom čestom pretapanju sa ovim našim.

Izvor: conopljanews.net