Zadnje javno giljotiniranje u Francuskoj, gledao ga je i proslavljeni glumac Christopher Lee
Godine 1939. na ulazu u zatvor Saint-Pierre u centru Versaillesa dogodilo se posljednje javno giljotiniranje
Tada je likvidiran tridesetjednogodišnji višestruki ubica. Pogubljenje je izvršeno s izlaskom sunca i upravo je to bio faktor koji je ovo smaknuće učinio drugačijim od ostalih jer je bilo dovoljno svijetla za jasno fotografisanje pa čak i snimanje kratkog filma. Osuđenik je imao ruke vezane na leđima i otkriven vrat. Okolo mjesta izvršenja smaknuća skupilo se nekoliko stotina gledalaca “gladnih” nasilja.
O giljotiniranom ubici
Weidmann je rođen u Frankfurtu na Majni početkom 20. vijeka, rano je počeo krasti i već je u dvadesetim završio u zatvoru gdje je upoznao svoje nove partnere s kojima je odlučio nastaviti i razgranati kriminalni posao. Zajedno su donijeli odluku da će po izlasku iz zatvora zarađivati otmicama bogatih turista u Francuskoj i u tu su svrhu unajmili vilu u blizini Pariza. No očito je ovdje bila riječ o grupi koja nije planirala na duge staze pa je nesmotreno i amaterski ubijala svoje žrtve i tako dolazila brzinski do novca, što je svu trojicu brzo dovelo ponovno iza rešetaka.
Svjedočanstvo kasnije proslavljenog glumca
Među gledaocima okolo giljotine bio je i kasnije proslavljeni glumac Christopher Lee, najpoznatiji po ulozi Drakule, koji je tada imao samo 17 godina. Kaže da je na taj događaj došao s porodičnim prijateljem novinarom. Lee se kasnije prisjećao gomile koja je nakon smaknuća pohrlila ka lešu pri čemu se neki nisu ustručavali namočiti maramice njegovom krvlju, onako za uspomenu. Nakon što su se slike smaknuća, kao i neobuzdane mase iz Francuske proširile svijetom, a gdje je uglavnom praksa javnog pogubljenja već bila zabranjena, ugled Francuske je došao u pitanje. Kako bi vratio uzdrmani ugled tadašnji francuski predsjednik Albert Lebrun obustavio je javna pogubljena i preselio ih u prostore kaznionica, kojima će moći prisustvovati isključivo službenici. Posljednje pogubljene giljotinom u Francuskoj se zbilo 1977., naravno, iza zatvorenih vrata, a tom prilikom ubijen je Hamid Djandoubi dok je smrtna kaza konačno ukinuta tek 1981.
Služi li takvo ponašanje zamišljenoj svrsi?
Javna pogubljenja zamišljena su da djeluju moralizatorski, no ona zapravo imaju na veliku većinu suprotan učinak i gomila takva zbivanja pretvara u zabavan događaj dok ih samo dio doživljava na senzibilan način. Provođenja kazni iza zatvorenih vrata, takođe, trebaju služiti odvraćanju od neželjenog ponašanja, no je li to uistinu tako?
Izvor: povijest.hr
