Vrhunski astrofizičar o misterioznom objektu: “Priroda ne stvara takve stvari”

Već smo imali kontakt s vanzemaljskom tehnologijom u novembru 2017. kada je kroz Sunčev sistem projurio objekt nazvan Oumuamua, no većina naučnika takvu mogućnost odbija shvatiti ozbiljno zbog “grupnog načina razmišljanja”, ustvrdio je nedavno astrofizičar Avi Loeb u intervjuu koji je objavljen povodom izlaska njegove nove knjige.

U knjizi Extraterrestrial: The First Sign of Intelligent Life Beyond Earth, koja je objavljena prije dva dana, čelnik astronomskog odjela na Harvardu opisuje kako je došao do relativno radikalnog zaključka da bi međuzvjezdani posjetitelj – objekt koji je na ilustracijama bio predstavljan kao golema cigara – mogao biti svojevrstan otpad vanzemaljske tehnologije.

Loeb nije neki neozbiljan, prolupali znanstvenik. Objavio je više od 800 znanstvenih radova i napisao osam knjiga. Jedan je od najdugoročnijih voditelja Odjela za astronomiju na Harvardu. Također je jedan od vodećih stručnjaka u projektu Breakthrough StarShot koji radi na slanju minijaturnih sondi do sustava nama najbliže zvijezde. Ozbiljno se zalaže za rigoroznu znanost koja mora biti utemeljena u dokazima.

U gotovo trosatnom razgovoru sa znanstvenikom s prestižnog američkog MIT-a Lexom Fridmanom, Loeb je predstavio argumente koji, po njegovom mišljenju, snažno govore u prilog tezi da je Oumuamua (što na havajskom znači Glasnik iz daleka), čija je duljina procijenjena na oko 400 metara, dio vanzemaljske tehnologije, no istovremeno se kritički osvrnuo na kolege iz znanstvene zajednice koji su odabrali odbaciti svaku mogućnost ozbiljnog razmatranja takve opcije.

Kad je Oumuamua, prvi objekt za koji je na temelju njegove putanje utvrđeno da je došao iz međuzvjezdanog prostora, proletio kroz Sunčev sustav, znanstvenici ga nisu imali prilike dobro pogledati jer je bio vrlo daleko i već se udaljavao od nas, a kretao se golemom brzinom od 87.3 km u sekundi. No, čak i u takvim okolnostima astronomi su imali prilike zabilježiti anomalije koje je bilo teško objasniti uz pretpostavku da je riječ o prirodnom objektu.

Loeb je zajedno sa svojim suradnikom Amirom Sirajom još 2018. u časopisu The Astrophysical Journal Letters objavio rad koji je predstavio argumente u prilog tezi da bi Oumuamua mogao biti dio vanzemaljske tehnologije, a u podcastu je objasnio nekoliko ključnih.

O tome smo već pisali na Indexu u tekstu pod naslovom “Misteriozni objekt mogao bi biti vanzemaljski brod, tvrde ljudi s Harvarda” (u njemu smo naveli i neke protuteze).

Komet koji nije nalikovao ni jednom drugom kometu

U razgovoru u podcastu Loeb je upozorio da je tijekom promatranja Oumuamue zabilježeno više podataka koji su za astronome bili nemalo iznenađenje.

Primjerice, iako se o tijelu govorilo kao o kometu, promatranja su pokazala da nije imao uobičajena svojstva kometa.

Istaknuo je da je jedini drugi objekt koji je nakon toga zabilježen kao međuzvjezdani, komet Borisov, imao upravo onakva svojstva kakva se očekuju od kometa.

“Njega je otkrio ruski astronom amater Genadij Borisov, a on je izgledao kao komet, baš kao komet koji dolazi iz Sunčevog sustava”, istaknuo je Loeb.

Neobično velika promjena sjaja

Jedno od neobičnih svojstava Oumuamue, koje je Loeb istaknuo, uz činjenicu da je bio neuobičajeno sjajan za kamena tijela, jest da je također neobično jako mijenjao sjaj dok se okretao – svakih osam sati promijenio bi se za faktor 10. To je značilo da se površina područja koje je reflektiralo zrake Sunca u našem smjeru mijenjala za faktor 10. To je osobito neobično ako se uzme u obzir činjenica da je teško očekivati da će neko tijelo biti tako precizno okrenuto prema nama da ćemo u jednom trenutku vidjeti baš njegovu najmanju moguću površinu, a potom, osam sati kasnije, onu najveću. Za ilustraciju je dao primjer lista papira koji bi u nekom trenutku bio okrenut prema nama tako da vidimo samo njegovu tanku bočnu stranu, a u drugom tako da mu vidimo cijelu veliku površinu, što je jako malo vjerojatno.

“To je mnogo veća promjena od bilo koje koju smo vidjeli od bilo kojeg kometa ili asteroida prije”, rekao je.

Najbolje tumačenje za ovu pojavu bilo bi da je riječ o plosnatom tijelu, nalik na palačinku, odnosno solarno jedro vanzemaljske letjelice.

“Vidjeli ste crteže koji su ga predstavljali kao veliku cigaru. No plosnato tijelo daje za 90% bolje tumačenje modela varijacije u sjaju”, pojasnio je.

Ovu neobičnu pojavu nije bilo moguće pouzdano objasniti promatranjima teleskopima sa Zemlje koji su bili previše daleko. Jedini način da se razriješi taj misterij bilo bi slanje neke sonde s kamerama bliže Oumuamui. No takva mogućnost nije dolazila u obzir jer se već udaljavao od nas brzinom većom od brzine bilo koje rakete koju bismo mogli poslati. Da nam se približavao, mogli smo poslati prema njemu raketu koja bi mu prišla dovoljno blizu neovisno o brzini kojom se kretao.

“Da smo ga otkrili u srpnju 2017., to bi bilo moguće jer nam se tada približavao”, objasnio je.

“Bit će još takvih posjeta”

No Loeb smatra da to nije ni prvi ni posljednji dolazak nekog takvog objekta u Sunčev sustav. Štoviše, očekuje da bi oni trebali biti relativno uobičajeni.

“Ne brinite se, bit će ih još. Ja funkcioniram po kopernikanskim načelima koja kažu da ne živimo na posebnom mjestu niti živimo u nekom posebnom vremenu. To znači da ćemo, ako budemo istraživali nebo nekoliko godina te ako budemo imali dovoljno osjetljivu tehnologiju za istraživanje područja u blizini Sunca, uz pomoć teleskopa Pan-STARRS pronaći još mnogo više takvih tijela koja ćemo moći bolje proučiti”, objasnio je, najavivši da ćemo kroz tri godine imati mnogo osjetljiviju promatračnicu Vera Rubin koja bi možda svaki mjesec mogla otkriti neko tijelo slično Oumuamui.

Istaknuo je da je upravo ta mogućnost razlog zbog kojeg želi da znanstvena zajednica bude otvorena prema ideji da je Oumuamua možda bio ostatak vanzemaljske tehnologije, kako bismo u nekom takvom budućem slučaju bili spremni prikupiti dovoljno podataka.

“Znanost se temelji na dokazima, a ne na predrasudama”, rekao je.   

Oumuamua nije imao ni prašine, ni repa, ni molekula na bazi ugljika

Druga neobična karakteristika Oumuamue koju je istaknuo Loeb bila je činjenica da nije imao nikakvog traga repa kakvi su uobičajeno i prominentno, lako vidljivo obilježje kometa. Štoviše, teleskop Spitzer, koji ga je podrobno istraživao, na njemu nije otkrio ni plinove, ni prašinu, ni molekule na bazi ugljika svojstvene kometima.

Kometi kakve poznajemo tijela su koja potječu iz udaljenih dijelova Sunčevog sustava. Neki s kraćim putanjama potječu iz Kuiperovog pojasa koji se nalazi iza Neptuna, a drugi s dužim iz još udaljenijeg Oortovog oblaka koji se prostire otprilike negdje na pola puta do najbliže susjedne zvijezde Proksime Centaure. Sastavljeni su od stijena, prašine i leda koji isparava kada se približavaju Suncu. Kako je objasnio Loeb, isparavanje zamrznute vode zapravo je sublimacija jer se led izravno pretvara u plin budući da kometi nemaju pritisak atmosfere koji bi omogućio postojanje vode u tekućem obliku. Taj nedostatak tlaka atmosfere, kako je rekao, razlog je zbog kojeg ni na Marsu, koji je izgubio atmosferu zbog nedostatka zaštitnog magnetskog polja, danas ne nalazimo vodu u tekućem stanju. I ondje led sublimira.

Kada na Oumuamui nije zabilježen nikakav rep, kaže Loeb, znanstvena zajednica je zaključila da to ne mora biti komet, već jednostavno stijena.

Neočekivano ubrzavanje na odlasku

U prilog tezi o jedru, prema Loebu, govori još jedna anomalija, a to je da je Oumuamua na svojem odlasku od Sunca ubrzavao na način koji se očekuje od solarnog jedra ili eventualno kometa, ali ne od obične stijene.

U lipnju 2018. pojavilo se izvješće koje je pokazalo da Oumuamua ima potisak dodatan na silu gravitacije kojom je Sunce djelovalo na njega, rekao je Loeb, istaknuvši da je to bio jedan od ključnih podataka koji ga je uvjerio da napravi svoju studiju s tezom o solarnom jedru.

Naime, kada se kometi udaljavaju od Sunca, na njihovoj površini, koja je okrenuta prema našoj zvijezdi, zbog topline sunčevog zračenja, isparavaju plinovi. Oni djeluju na sličan način na koji funkcioniraju plinovi koje izbacuju raketni motori, što stvara potisak i ubrzavanje u smjeru suprotnom od Sunca. No, kako na Oumuamui nije zabilježen nikakav led, Loeb smatra da se njegovo ubrzavanje ne može objasniti na takav način. Kaže da su neki njegovi kolege fenomen pokušali objasniti tezom da je Oumuamua golema santa od zaleđenog vodika čije bi isparavanje za naše teleskope bio nevidljiv, no smatra da je to nategnuto tumačenje.

“Da je to bio komet, trebalo bi mu ispariti oko jedne desetine mase da bi dobio takav potisak kakav je zabilježen”, rekao je Loeb. “To je jako puno ako ispari 10 posto mase. Zamislite da tijelo veličine više stotina metara izgubi 10 posto svoje mase. To ne možete propustiti zabilježiti”, pojasnio je.

Na temelju ovih činjenica zaključio je da je potisak došao od efekta kakav je svojstven solarnom jedru.

“Da bi to moglo biti efikasno, tijelo bi moralo biti izuzetno tanko, tanje od milimetra. A priroda ne stvara takve stvari”, istaknuo je Loeb koji je inače jedan od vodećih ljudi u projektu StarShot koji na obližnju zvijezdu Proksimu Centauru planira poslati minijaturne sonde pogonjene solarnim jedrima u roku od nekoliko desetljeća. Pritom je priznao da je njegova mogućnost imaginacije u tumačenju fenomena Oumuamua vjerojatno uvjetovana činjenicom da radi upravo na razvoju tehnologije solarnih jedara za taj projekt.

Kako smo umjetno tijelo pogrešno identificirali kao prirodno

No, kao protuprimjer druge vrste graničenja u imaginaciji predstavio je slučaj u kojem je proizvod tehnologije krivo identificiran kao prirodno tijelo.

“U rujnu 2020. pronađeno je drugo tijelo koje je Minor Planet Center nazvao 2020 SO. To je organizacija u Cambridgeu u Massachusettsu koja astronomskim objektima u Sunčevom sustavu daje nazive”, rekao je.

To tijelo kretalo se oko Sunca u orbiti koja je bila slična, ali ne identična Zemljinoj. Ono je također pokazivalo da na njega djeluje Sunčevo zračenje. Kada su znanstvenici rekonstruirali njegovo kretanje unazad u vremenu, otkrili su da se njegova putanja 1966. ukrstila s putanjom Zemlje. Kada su pogledali zapise u povijesti astronomskih misija, otkrili su da je postojala jedna misija na Mjesec Surveyor 2 koja je bila neuspješna, ali je u svemir lansirala raketni motor koji je po svojim karakteristikama odgovarao upravo onome što su zabilježili. To tijelo bilo je šuplje i dovoljno tanko i lagano da na njega djeluje Sunčevo zračenje.

“Dakle to je moja poanta. Mi na temelju orbite tijela možemo zaključiti o čemu se radi. Očito je da to tijelo nije imalo rep kometa, da je bilo umjetno napravljeno – mi smo znali da je umjetno, da smo ga mi napravili. Ono je odstupalo od putanje koju bi imala stijena. Dakle, ako vidimo nešto što nema rep kometa i što se kreće po putanji koja odudara od one koja bi se očekivala od utjecaja gravitacije, možemo zaključiti da se radi o umjetnom tijelu. U slučaju Oumuamue znali smo da to nije tijelo koje smo mi napravili jer se ono u našoj blizini pojavilo tek u razdoblju od nekoliko mjeseci, a mi znamo točno što smo tada radili. Ono se također kretalo mnogo brže od bilo kojeg tijela koje mi možemo napraviti. Također je bilo jasno da je došlo izvan našeg sustava. Stoga se nametnulo pitanje tko ga je napravio”, objasnio je Loeb, dodavši kako je moguće da je Oumuamua nešto kao vanzemaljska “poruka u boci”.

Američki astronom smatra da bi Oumuamua također mogao biti neko vanzemaljsko smeće, ostatak napredne tehnologije, primjerice, neke bazne komunikacijske stanice iz mreže postavljene u našoj galaksiji, koji je slučajno naletio na naš sustav. U tom smislu on bi mogao biti svojevrstan prozor u istraživanju vanzemaljskih tehnologija.

Vjeruje u postojanje vanzemaljskih civilizacija, ali ne u snimke vanzemaljskih letjelica

Loeb smatra da se, u skladu s kopernikanskim načelom prema kojem mi ljudi nismo ništa posebno, ali i na temelju činjenice da su planeti nalik na Zemlju prilično uobičajeni u orbitama zvijezda kojih samo u našoj galaksiji ima par stotina milijardi, u svemiru moralo razviti puno vanzemaljskih civilizacija.

No ne vjeruje previše u viđenja vanzemaljaca na Zemlji. Prije svega, u skladu s istim načelom skromnosti, uvjeren je da nismo toliko posebni ni interesantni vanzemaljcima da bi godinama letjeli oko nas kako bi nas pratili i proučavali. Također smatra da bismo s novim mogućnostima snimanja, kakve danas svaki čovjek ima pri ruci, do sada već imali kvalitetne snimke vanzemaljskih letjelica kada bi nas one stvarno istraživale.

Znanstvenici trebaju biti spremni riskirati

S druge strane, Loeb je kritičan prema znanstvenicima za koje smatra da previše olako odbacuju ili čak ismijavaju tezu da bi Oumuamua mogao biti kreacija vanzemaljaca. Uvjeren je da znanost treba ići onim putem kojim je vode dokazi, što znači da se ne mora uvijek nužno držati sintagme prema kojoj velike tvrdnje traže velike dokaze. Pritom bi, ističe, znanstvenici trebali biti otvoreni i spremni na rizik da ponekad pogriješe jer se znanost razvija na temelju pokušaja i pogrešaka. Posebno ističe da bi takvu hrabrost trebali imati znanstvenici koji su već stekli položaj redovitih profesora u trajnom zvanju jer su njihove karijere već osigurane.

Tu ističe primjer Alberta Einsteina koji je napravio tri velike pogreške. Prije svega nije vjerovao da u prirodi mogu nastajati crne rupe, iako je njihovo postojanje proizlazilo iz njegove teorije relativnosti. Bio je uvjeren da će zvijezde u prirodi u svojoj rotaciji imati toliki kutni moment koji će biti dovoljan da se nikada ne uruše u crne rupe. Također nije vjerovao da će ikada biti otkriveni gravitacijski valovi, iako su i oni proizlazili iz njegovih jednadžbi. Konačno, nije vjerovao u mogućnost da u prirodi stvarno postoji fenomen kvantne sprege, povezanosti svojstava međusobno udaljenih objekata, koji je nazvao sablasnim djelovanjem na daljinu. Sva ta Einsteinova uvjerenja znanost je kasnije opovrgnula.

Mlade znanstvenike se obeshrabruje

Ako se mogućnost susreta s vanzemaljskom tehnologijom ismijava, ističe, onda se onemogućava potraga za njom jer je teško naći nešto što se uopće ne traži. Time se onemogućava razvoj cijelog jednog područja jer se u njega ne ulaže; štoviše, obeshrabruju se mladi znanstvenici da se njime bave.

Kao jednu od aktualnih ilustracija predstavio je potragu za životom na ekstrasolarnim planetima. Kaže kako se razvijaju tehnologije koje bi na takvim tijelima mogle otkrivati plinove koji bi mogli biti znak postojanja života, kao što je primjerice kisik. No, budući da kisik može nastati i prirodnim putem, Loeb smatra da bi bilo bolje fokusirati se na potragu za vanzemaljskim tehnološkim otpadom ili zagađenjem u atmosferama ekstrasolarnih planeta, primjerice za plinovima kao što su CFC-ovi. O potrazi za onečišćenom atmosferom objavio je i znanstveni rad. Ako se takva mogućnost ismijava, postojanje tehnološki napredne tehnologije može nam previše lako promaknuti, upozorava Loeb.