Ukleta njemačka podmornica: Čudne stvari koje su zabilježene u tajnom dosijeu Z/U-65
Likovi poginulih članova posade pojavljuju se na podmornici, a naučno objašnjenje je svedeno na halucinacije. Ali, kako onda objasniti pojedinosti koje su se dešavale na podmornicama kao predodređenim da donose nesreće?
Desilo se to u praskozorje 10. jula 1918. godine. Jedna od patrolnih američkih podmornica plovila je ispod same površine Atlantika nedaleko od rta Clear. Izvučeni periskop je sjekao talase, lagano se okretao na sve strane, što je ukazivalo da neko osmatra pučinu koja je još bila obavijena sumaglicom. Bio je to dežurni oficir, koji je nekoliko trenutaka kasnije počeo da napreže pogled, jer mu se činilo da na otprilike pola milje udaljenosti pluta nekakav brod. Obavijestio je zapovjednika, pa su zajedno procijenili da je to najvjerovatnije podmornica, čija je posada poželjela da se nadiše svježeg jutarnjeg vazduha.
Sasvim jasno su već razaznavali pojedinosti – poklopac na komandnom tornju je bio podignut, a na pramcu pored topa hodao je čovjek kao da je na straži ili je izašao da prošeće. Spuštajući periskop zapovjednik je naredio uzbunu i da se pripreme pramčana torpeda. Podmornica je zatim izronila. Tada još nije bila savladana tehnika podmorskog gađanja, tako da su se i podmorničarski okršaji odigravali na površini, a ovom prilikom je trebalo utvrditi da li je riječ o neprijateljskoj podmornici.
Prvi svjetski rat je još trajao, protiv Njemačke su krenule i Sjedinjene Američke Države, pa su sukobi na Atlantiku postajali sve žešći. Čim je podignuo poklopac i izašao na komandni toranj, zapovjednik je kroz dvogled počeo da osmatra nepoznatu podmornicu. Onaj čovjek je i dalje hodao pramcem pored topa. Bio je u kratkom kožnom ogrtaču, kakav su nosili baš njemački podmorničari, pa više nije bilo sumnje u to da se radi o neprijateljskom oficiru. Američka podmornica je zauzela borbene položaje i očekivala dalje komande, dok se zapovjednik čudio kako ih Nijemci ne primjećuju, jer su im se u međuvremenu približili na nekoliko stotina metara. Upravo kada je htio da im uputi poziv za identifikaciju, dogodilo se nešto što su najmanje očekivali – stravična eksplozija je naprosto raznijela neprijateljsku podmornicu. Iz trenutne buktinje nastao je ogroman oblak dima i vodene pare, a krhotine su se razletile svuda okolo. Do eksplozije je došlo u samoj podmornici, vjerovatno nečijom nepažnjom, jer sa američke strane nije bio ispaljen nijedan torpedo niti granata. Da su bili bliže, mogli su nastradati i oni, ali ovako su osjetili samo vazdušni udar i od jačine detonacije se malo zatresli.
Njemačka štampa je tek 5. avgusta 1918. godine objavila da je nestala podmornica U-65 i da se smatra izgubljenom zajedno sa posadom od 34 oficira i mornara. Poslije Prvog svjetskog rata tim slučajem su se posebno bavile američka i britanska mornarica.
Povod je bilo otkriće strogo povjerljivog dosijea Z/U-65 u tajnoj arhivi njemačkog admiraliteta. Sačuvani dokumenti su zapravo stravična priča o toj podmornici koja kao da je bila predodređena da svojoj posadi donosi nesreću, a nagovještavala je to od samog početka gradnje. Prilikom postavljanja takozvane kobilice, u prvoj polovini 1916. godine, sa brodogradilišne dizalice se otkačila čelična ploča pod kojom je smrt našao jedan radnik, a drugi je bio teško povrijeđen i ostao invalid. Kada je bila napola izgrađena, u budućoj strojarnici je buknuo požar. Neki su uvjeravali da se prostorija neobjašnjivo počela puniti dimom, a trojica tehničara nisu mogla da izađu jer su se vrata zaglavila i tako su se ugušili.
Na probnoj plovidbi, oktobra 1916. godine, izvršio je samoubistvo inžinjer koji je obavljao inspektorske poslove na toj podmornici. Sa palube je skočio u more i odmah je potonuo. Kada je podmornica poslije toga zaronila, spustila se na morsko dno, a svi napori posade da je vrate na površinu ostajali su uzaludni. Poslije 12 sati se nenadano zatresla i, bez obzira na to što niko ništa nije uradio, sama od sebe je jurnula i izronila. Nekoliko dana kasnije, prilikom utovara municije, jedan torpedo je pod neobjašnjivim okolnostima eksplodirao. Poginuo je drugi oficir palube i pet mornara.
Podmornica je bila znatno oštećena i otegljena u brodogradilište na popravak. Tada se zapovjedniku javio na raport prestravljeni podoficir Karl Joseph Pedersen i ispričao vidno uzbuđen o stravičnom susretu:
– Kod podmorničkog skladišta torpeda ugledao sam poginulog drugog oficira palube. Bio je u kratkom kožnom kaputu, oficirskom, kao i onog dana kada je nastradao. Prošao je pored mene i zbog skučenog prostora dodirnuo laktom. Sasvim jasno sam ga vidio, izgledao je stvaran, osjetio sam kada me je dotaknuo.
Priči tog podoficira, koji je te iste večeri dezertirao, u admiralitetu niko nije vjerovao. Ali, nekoliko dana kasnije, bili su suočeni sa takvim izjavama skoro cijele posade podmornice. Plovila je kanalom La Manche i uveče je izronila. Tada je više mornara, oficira i podoficira, ugledalo na pramcu čovjeka u kome su prepoznali poginulog druga.
Poslije krstarenja Atlantikom, gdje je potopila nekoliko savezničkih brodova, u proljeće 1917. godine, podmornica se vratila u matično brodogradilište. Isplovila je na površinu upravo dok su ga engleski avioni bombardovali. Ne znajući šta se događa napolju, zapovjednik je podigao poklopac komandnog tornja i bio smrtno pogođen krhotinom u glavu, pa je admiralitet pokrenuo istragu o svim tim čudnim zbivanjima. Ništa neobično nije bilo otkriveno. Podmornica je poslije toga otplovila sa novim zapovjednikom i posadom. Ali, uskačući kroz komandni toranj, tobdžija Erich Eberhard, vikao je izbezumljeno:
– Ugledao sam ga pored pramčane torpedne cijevi!
Zapovjednik Gustav Schell je odmah pritvorio tobdžiju zbog izazivanja panike. Te noći je Eberhard uspio da stražaru koji ga je čuvao otrgne bajonet i priklao se! Baš toga trenutka je, kako se kasnije ispostavilo, glavni inžinjer ugledao poginulog oficira. Međutim, kako je bio neustrašiv i nije vjerovao u duhove, krenuo je prema njemu. Poskliznuo se i povrijedio nogu, da bi se nardnih dana ponašao sve čudnije, pa je na kraju zapovjednik Schell shvatio da je taj čovek bukvalno poludio. Naredio je da bude vezan sve do iskrcavanja, pa nastavio krstarenje u potrazi za savezničkim konvojima. Naišao je na jedan kod Biscayskog zaliva i krenuo u napad. Potopili su dva trgovačka broda, ali ih je pogodila granata, pa su naglo zaronili.
Stojeći na morskom dnu, uklanjali su oštećenja, pa su tada vidjeli i poginulog oficira kako obavlja popravke sa alatom u rukama. Uz velike napore su osposobili jedan od motora, ali podmornicu nisu uspjevali da pokrenu. A, onda je ona nenadano, sama od sebe jurnula prema površini. Mašina je proradila i tako su se dovukli do matičnog brodogradilišta. Poslije remonta je dobila novu posadu i ponovo otplovila. Redovno se javljala sa Atlantika, a onda je odjednom ‘zaćutala’, što je izazvalo veliko čuđenje u admiralitetu. Tih dana niko nije izvještavao o okršaju sa tom podmornicom, sve do 10. jula 1918. godine, kada je iz Sjedinjenih Američkih Država stigla vijest o neobjašnjivoj eksploziji podmornice na čijem je pramcu hodao njemački oficir u kratkom kožnom kaputu.
Čudna zbivanja sa tom podmornicom, ukoliko bi se izostavila utvara, takođe su više nego privlačna za istraživanja. Toliko smrtnih slučajeva i neobjašnjivih događaja, nije zabilježeno ni na jednom brodu, mada nesreće prilikom gradnje ili utovara nisu rijetkost, kao ni kvarovi na pučini, ali otkuda i zašto sve to baš na toj podmornici? Dosije Z/U-65 proučili su odmah po završetku Prvog svjetskog rata stručnjaci britanskog admiraliteta, razgovarali sa članovima posade, ali svoj izvještaj nisu propratili komentarom. Potvrdili su samo da su sva dokumenta u tome dosijeu istinita, samim tim i iskazi podmorničara, kojima se ne mora, ali i može vjerovati.
Izvor: conopljanews.net
