U Africi pronašli nuklearni reaktor star 2 milijarde godina!

Prije dvije milijarde godina dijelovi afričkog depozita urana spontano su sudjelovali u nuklearnoj fisiji

Radnik u nuklearnoj fabrici je 1972. godine otkrio nešto vrlo neobično u rutinskoj analizi urana dobijenog iz mineralnog izvora iz Afrike.

Kao što je slučaj sa svim prirodnim uranom, ispitivani materijal sadržavao je tri izotopa – tri oblika s različitim atomskim masama: uran 238, najobilnija sorta; uran 234, najrjeđi; i uranij 235, izotop koji može podnijeti reakciju nuklearnog lanca. Sedmicama su stručnjaci iz Francuske komisije za atomsku energiju (CEA) bili zbunjeni tim pronalaskom.

Drugdje u zemljinoj kori, na Mjesecu, pa čak i u meteoritima, možemo pronaći atome uran 235 koji ukupno čine 0,720 posto u totalu, no u analiziranim uzorcima iz nalazišta Oklo u Gabonu, nekadašnjoj francuskoj koloniji u zapadnoj Africi, uran 235 činio je samo 0,717 posto.

Samo priroda ili?

To je bila dovoljna razlika da upozori naučnike kako se s mineralima događa nešto neobično, a taj je detalj doveo do istrage koje je pokazala da je barem jedan dio rudnika bio znatno ispod standardne količine urana 235. Činilo se kako je oko 200 kilograma urana izvađeno u dalekoj prošlosti, a ta količina bi danas bila dovoljna da se napravi 5 do 6 nuklearnih bombi.

Uskoro su se naučnici i istraživači iz cijelog svijeta okupili u Gabonu da bi istražili uran iz Okla.

Ono što je ih je intrigiralo bilo je pitanje odakle potiče taj uran koji nadilazi mogućnosti današnjih naučnih saznanja.

Istraživači su zaključili da je riječ o “prirodnom nukleranom reaktoru” koji je “radio” najmanje 500 hiljada godina u dalekoj prošlosti.

Naučnici su proveli nekoliko drugih istraživanja rudnika urana, a rezultati su objavljeni na konferenciji Međunarodne agencije za atomsku energiju. Prema informativnim agencijama iz Afrike, istraživači su pronašli nusprodukte fisije i otpadnih goriva na raznim lokacijama unutar rudnika.

Nevjerovatno, u usporedbi s ovim ogromnim nuklearnim reaktorom, naši moderni nuklearni reaktori nisu usporedivi ni u konstrukciji ni u funkcionalnosti. Prema studijama, ovaj drevni nuklearni reaktor bio je dug nekoliko kilometara. Zanimljivo za tako veliki nuklearni reaktor da je toplinski uticaj na okolinu bio ograničen na samo 40 metara sa svake strane. Ono što je za istraživače još više iznenadilo, je radioaktivni otpad koji se još uvijek nije preselio izvan granica nalazišta, već se zadržao na mjestu zahvaljujući geologiji tog područja.

Nadilazi naše shvatanje

Sama nuklearna reakcija koja se tamo dogodila bila je umjerena, a nastao je njen nusprodukt, plutonij. To je nešto što se smatra “svetim gralom” atomske nauke, piše Ancient Code.

Mogućnost da je takva reakcija bila umjerena znači da je ona kontrolisano koristila izlaznu snagu, zbog čega nije došlo do katastrofalnih eksplozija kod oslobađanja te energije odjednom.

Istraživači su nuklearni reaktor na Oklu nazvali prirodnim nuklearnim reaktorom, ali istina o tome nadilazi naše razumijevanje. Neki istraživači koji su sudjelovali u ispitivanju tog reaktora zaključili su da su minerali obogaćeni u dalekoj prošlosti te su spontano stvorili lančanu reakciju.

Ali, dr. Glenn T. Seaborg, bivši voditelj američke Komisije za atomsku energiju i dobitnik Nobelove nagrade za rad na sintezi teških elemenata, istakao je da je za “sagorijevanje” urana u reakciji potreban niz vrlo specifičnih zahtjeva. Jedan od njih je visoka čistoća vode u kojoj se reakcija događa. Čak i nekoliko ppm-a (dijelova na milion) onečišćenja u vodi bi “otrovalo” reakciju te je zaustavilo. Problem je u tome što, nigdje na svijetu ne postoji prirodno čista voda u toj mjeri.

Analizom ostataka reakcije tim naučnika je zaključio da je u toj misterioznoj reakciji svakako sudjelovala smjesa urana koja je bila znatno bogatija uranom 235 nego što se inače smjesa urana nalazi u prirodi!

Izvor: express.24sata.hr