“To što Jugoslavija nije uspjela, govori više o nama nego o Jugoslaviji!”

Voljeli ga ili ga ne voljeli, svi moraju priznati jednu stvar: Tito je bio velika i veoma značajna istorijska ličnost i obilježio je jednu epohu. Epohu u kojoj su “ovi prostori” – valjda jedini put u svojoj istoriji – bili subjekat a ne objekat svjetske politike.

“Mi danas imamo široki trend nostalgije za Titom, a suštinski za Jugoslavijom, za socijalizmom i to teoretičari već nazivaju ‘titostalgijom’. Ljudi žale za velikom, uglednom i uticajnom državom, za sigurnošću, za besplatnim i svima dostupnim školstvom i zdravstvom, za društvom bez nacionalne mržnje i diskriminacije. Nostalgija za Titom i Jugoslavijom, dakle, nije iracionalna, ona je logičan izraz nezadovoljstva građana životom u sadašnjosti – nepravdama, ekonomskom nesigurnošću, korupcijom, lošim zdravstvenim i sve lošijim obrazovnim sistemom, nacionalističkim tenzijama i omrazama”, kaže istoričar Milivoj Bešlin.

“Tito nije sam sebe izmislio, Tito je izgradio sebe kroz nešto što se nije desilo nigdje u Evropi: uspio je da napravi autentični pokret otpora, koji je izrastao u pravu vojsku. Imali smo moćnu armiju i izgrađenu državu već na kraju rata, zahvaljujući odlukama koje su donijete na AVNOJ-u još u toku rata. I prijatelji i neprijatelji su nam odavali priznanje. I Churchill je slao sina Titu a ne četnicima, jer je shvatio ko se ovdje bori protiv Nijemaca. Jugoslavija je poslije Narodnooslobodilačke borbe i zahvaljujući Titu postala priznata i veoma uvažena zemlja, a Tito je bio oličenje svega toga. Naravno, bilo je i rigidnih vremena nakon rata …”, kaže politikolog Aleksandar Popov, kopredsjednik Igmanske inicijative.

Jugoslavija kao emanicipatorski projekat

“Ipak, neke činjenice su neporecive. Titova Jugoslavija je bila najduži period mira u novijoj istoriji ovih naroda, ona je značila izvlačenje iz bijede, provincijalizma, prvi put su živjeli u srednjerazvijenom, a ne siromašnom društvu; bila je to najbrža i najtemeljnija modernizacija, urbanizacija u našoj istoriji, kao i do tada nezabilježena ogromna socijalna propustivost … Politički monopol Saveza komunista Jugoslavije, čiji je Tito bio doživotni lider je kreirao model u kome nije bilo političkog pluralizma ili ga je povremeno bilo unutar te jedne partije, ali je bilo društvenog i kulturnog pluralizma u Jugoslaviji, svakako više nego u potonjim postjugoslovenskim državama”, navodi Bešlin.

Prema njegovim riječima, Titova najveća dostignuća su u domenu spoljne politike.

“Postoji jedna tačna i precizna formula istoričara Tvrtka Jakovine: jugoslovenska diplomatija je bila uglednija od države, a Tito je bio uticajniji od te diplomatije. Nesporno je da je Tito stvorio najuspješniju gerilu u Evropi, pobjedničku Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije; da je prvi shvatio istorijski značaj i prelom raskida sa Staljinom i potrebu emancipacije Jugoslavije od sovjetskog modela države i poretka. Da je imao ključnu ulogu u uvođenju samoupravljanja koje je decenijama bilo uzor ljevici u Evropi i svijetu; da je stvaranjem Pokreta nesvrstanih pokušao da postavi alternativu zavađenim hladnoratovskim blokovima SAD i SSSR-a, kao što je samoupravnim tipom socijalizma pokušana alternativa kapitalizmu američkog tipa i autoritarnom socijalizmu sovjetskog tipa”, ističe Bešlin.

“Vrijeme koje smo proveli pod Titom, vrijeme koje ja pamtim je bilo vrijeme bezbrižnosti i jednakih šansi za sve ljude: ko je imao kvaliteta, mogao je da nađe sebi budućnost kakvu je želio, bez stresa i straha šta bi moglo da se desi”, sjeća se Aleksandar Popov.

Dodaje da ga naročito nerviraju priče o tome kako je Jugoslavija propala jer je bila “prezadužena”. “I onda kažu da je bila zadužena 20 milijardi dolara!? Pa njeni građani su to za jedan dan mogli da riješe, mogao je svako od 20 miliona Jugoslovena da uplati po hiljadu dolara i da se razdužimo u jednom danu, da je to bio ključni problem. A imali smo znatno veće ušteđevine od hiljadu dolara. A kada pogledamo sadašnja zaduženja pojedinačno u državama, da ne spominjemo ljudske žrtve u ratovima i materijalnu štetu, shvatićemo da je 20 milijardi dolara bilo – ništa, obična sića u poređenju sa sadašnjim dugovima. To je bilo dobro i bezbrižno vrijeme, ljudi su živjeli opušteno i normalno”, zaključuje Popov.

Književnica i dramaturginja Milena Minja Bogavac pripada generacijama koje su rođene poslije Titove smrti i sjeća se:

“U vrijeme kada smo počeli da shvatamo svijet oko sebe, Tita više nije bilo, ali je njegov kult bio veoma živ i jak. Još su se pjevale dječije pjesmice, u kojima se pominjao. Njegova slika visila je iznad table, u svakoj učionici; takođe, bila je na prvoj stranici bukvara i čitanke … Sviđalo mi se da se osjećam odraslo i važno, pa sam na lično insistiranje u školu pošla godinu dana ranije. Zahvaljujući tome, uspjela sam da se upišem u posljednju generaciju Titovih pionira. Dala sam pionirsku zakletvu i sve do danas – znam je napamet! Osjećanje moje generacije prema Titu, bilo je veoma kao da ste stigli na sam kraj neke dobre žurke … Više nema muzike, po podu su pikavci i srča, a oni ljudi koji su ostali, već su pijani i zapliću jezikom, ali svi se slažu: bila je odlična žurka!”, navodi Minja Bogavac.

Ali, dodaje ona, jedna je stvar sasvim izvjesna: zemlja koja je imala Istru, Đerdap, Boku, Beograd, Alpe, Zagreb, Plitvice, Sarajevo, Ohrid, Mostar, Uvac, Skoplje, Gračanicu, Postojinsku jamu, Lepenski vir, Vojvodinu, Slavoniju, Ljubljanu, Drinu, Visoke Dečane … toliko prelijepog Jadranskog mora, tolika ostrva i toliki Dunav …

“Hajde da se ne lažemo: bila je to jedna od najljepših zemalja na svijetu! Kad tome dodamo da je bila nadnacionalna, nesvrstana i s lijeve strane, to je zapravo bila najbolja zemlja na svijetu. I sada, kada je više nema, razumijem da je bila utopijski dobra i ispred svog vremena, ali – za mene kao stanovnicu jedne banana republike, važno je da znam da je nekada postojala”, navodi Minja Bogavac.

Izvor: voice.org.rs/pozitivno.ba