TITOVA NAREDBA – “ZADATAK ‘KOZARA’ SE MORA IZVRŠITI!”: Da je to napravljeno JUGOSLAVIJA bi bila supersila!
14. oktobra 1958. godine u Vinči je zbog neopreznog rukovanja reaktorom nulte snage, ozračeno šestoro mladih naučnika u dobi između 24 i 26 godina
Poslijeratna Jugoslavija razvijala je dva nukelarna programa: vojni i mirnodopski. O nuklearnim ambicijama Titove Jugoslavije objavljeno je više novinskih članaka i nekoliko knjiga. Posljednji koji je u tome najduže otišao bio je dr. Dragomir Bondžić, istoričar iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, koji je istražio svu dostupnu arhivsku građu iz ove oblasti i objavio knjigu “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945.-1990.”, prvu na našim prostorima koja se u cjelosti bavi jugoslovenskim nuklearnim programom.
– Od početka svoje akademske karijere bavio sam se istorijom Univerziteta u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata i na toj temi sam magistrirao i doktorirao. Proučavajući tu istoriju naišao sam na imena nekih profesora, prije svega Pavla Savića, koji su bili na neki način uključeni u taj nuklearni program. Mene je onda tema zainteresovala pa sam je odlučio istražiti – rekao je Bondžić i dodao.
– Ne samo da je Jugoslavija bila siromašna i razrušena u ratu, nego je bila zemlja s vrlo malim potencijalima, kadrovskim i materijalnim, na području atomske fizike. Svega je nekoliko istraživača bilo djelimično upućeno u tajne nuklearne nauke koja je bila u povoju. Ali, političari su imali ambicije koje su dodatno bile podstaknute geopolitičkom situacijom, posebno nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom kada je tadašnje jugoslavensko vodstvo prije svega željelo ostati na vlasti i sačuvati zemlju koju su stvorili u Drugom svjetskom ratu. Baš zbog toga što su imali malo znanja, jugoslovenski političari mislili su da je bomba ostvariva – rekao je Bondžić.
On ističe kako je centralna ličnost jugoslovenskog nuklearnog programa bio Pavle Savić (1909.-1994.), fizikalni hemičar koji je radeći s nobelovcima Irene i Fredericom Kiri u Parizu dao značajan doprinos otkriću fisije.
– Prema dostupnim dokumentima, najveći zagovornici atomske bombe krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, bili su Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas dok se Tito nigdje ne pojavljuje. Bilo je nekoliko sastanaka na kojima su ta trojica kritikovali Pavla Savića kao rukovodioca Vinče zbog slabog napretka projekta. U Vinči je u nuklearni program bio uključen i Stevan Dedijer koji o tome piše u svojim memoarima, s tim da u njima daje sebi veću pažnju nego što sam našao u istorijskim izvorima – kazao je Bondžić.
Navodi kako je između 1948. i 1953. godine bila velika kriza u odnosima između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije i da se baš tada kod jugoslovenskog rukovodstva rađa ideja o bombi kako bi se zaštitili od potencijalne sovjetske vojne invazije.
– Ali, nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast došlo je do pomirenja i saradnje između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Hruščov je prilikom dolaska u Beograd 1955. godine spominjao nuklearnu saradnju, a nakon toga je potpisan sporazum u okviru kojeg su u Vinču došla dva sovjetska reaktora. Jedan je, školski reaktor nulte snage, pušten u pogon 1958. godine. Drugi, istraživački reaktor snage 6,5-10 megavata pušten je u pogon 1959. godine i na njemu su se mogli raditi značajniji eksperimenti te obučavati kadrovi – pojasnio je Bondžić.
Ali, 14. oktobra 1958. godine u Vinči je zbog neopreznog rukovanja reaktorom nulte snage, ozračeno šestoro mladih naučnika u dobi između 24 i 26 godina. Jedan od njih je umro dok je ostalih petoro spašeno transplantacijom koštane srži u Parizu. Od tih naučnika danas je još živ nuklearni fizičar dr. Radojko Maksić (85).
– U Vinču su tada došli posmatrači Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i ispitali su cijeli slučaj. Taj događaj imao je veliki uticaj na javnost jer je pobudio strah od atoma, ne samo kod nas nego i u svijetu – kazao je Bondžić.
Početkom 1960-ih došlo je do zamiranja jugoslovenskih nuklearnih ambicija zbog stručnih i političkih razloga.
– Naišao sam na nekoliko stručnih elaborata s kraja 1950-ih i početka 1960-ih. U njima se detaljno razrađuje mogućnost izrade nuklearne bombe. Naši stručnjaci u to doba dobro razumiju problematiku na teorijskom planu, ali izražavaju sumnju da Jugoslavija to može finansijski, kadrovski i infrastrukturno podnijeti. Iz tih stručnih dokumenata, političko vodstvo nije moglo zaključiti da se do bombe može sa sigurnošću doći. Tada je i politička situacija u Jugoslaviji drukčija: dok se krajem 1940-ih nitko od stručnjaka ne bi usudio reći političarima ne, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih je drukčija situacija. Prvo, veliki broj stručnjaka odlazi iz zemlje, a i oni koji ostaju imaju veći integritet da kažu ne ili opstruiraju napore oko rada na bombi. S druge strane, Jugoslavija se tada decentralizira, ali je i u velikoj ekonomskoj krizi pa početkom 1960-ih jako slabi finansiranje i pada budžet za nuklearna istraživanja – istakao je Bondžić.
Slabljenju nuklearnih ambicija jugoslovenskog vodstva svakako je doprinijela činjenica da je Jugoslavija 1961. godine postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, a zatim je 1968. godine bila jedna od prvih potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja. Sredinom 1970-ih došlo je do ponovnog oživljavanja jugoslovenskog nuklearnog programa, a direktan povod bila je prva indijska atomska bomba. Prema anegdoti, koju nam je ispričao dr. Đuro Miljanić, Tito je pozvao Pavla Savića i pitao bi li ‘naši dečki to mogli napraviti’, a Savić je odgovorio potvrdno.
– U Arhivu Jugoslavije našao sam dokumente sa sjednica iz kojih se jasno vidi povezanost oživljavanja jugoslovenskog nuklearnog programa s indijskom nuklearnom bombom. Indija je u maju 1974. godine obavila svoj ‘nuklearni test za mir’: tvrdili su međunarodnoj zajednici da nuklearni eksperiment rade zbog mirnodopske primjene u rudarstvu, ali nisu nikoga uvjerili u to. Imali su velike probleme zbog toga, ali Jugoslavija je cijelo vrijeme bila uz Indiju. U ljeto 1974. godine Tito saziva jedan skup s vojnim, političkim i naučnim vrhom gdje jasno traži bombu. Tito je tada u poznoj fazi svoga života i vladavine i ne mogu odgonetnuti je li to bio njegov politički blef ili je ipak vjerovao da Jugoslavija može napraviti bombu. U svakom slučaju, Savezni sekretarijat za odbranu na čelu s Nikolom Ljubičićem u oktobru 1974. godine po Titovoj direktivi radi elaborat, kodnog naziva “Zadatak Kozara”, u kome se razrađuju mogućnosti daljnjeg razvoja nuklearne energije s posebnim aspektom na vojnu primenu. Međutim, stručnjaci iz Beograda, Ljubljane i Zagreba su prilično sumnjičavi. U Zadatak Kozara s Instituta Ruđer Bošković bili su uključeni Ivo Šlaus i Petar Strohal s IRB-a – ispričao je Bondžić.
Ističe kako je Jugoslavija u razvoju nuklearnog programa očekivala pomoć od Indije koju je beskompromisno branila. Ali, ta je pomoć izostala.
Izvor: espreso.rs
