Titov prsten na ruci zagrebačkog biznismena
Suprotno vjerovanju najbliže rodbine i vlastitoj želji, Josip Broz Tito nije pokopan s briljantnim prstenom na ruci koji je neprekidno nosio od 1938.
Prsten, čiji je samo dijamant, bez istorijske vrijednosti, procijenjen na 250 hiljada dolara, nalazi se u Hrvatskoj, u vlasništvu je hrvatskog kolekcionara i velikog poklonika lika i dijela Josipa Broza Tita, koji je želio ostati anoniman. Taj mlađi zagrebački poduzetnik kupio ga je u Beogradu na crnom tržištu 1998., plativši ga 55 hiljada njemačkih maraka i pridodavši toj cijeni još i Jeep Grand Cherokee. To je sve zajedno iznosilo oko 100 hiljada DEM. No prodaja je osim cijene bila još nečim uslovljena. Kako se radilo o “vrućoj robi”, previše prepoznatljivoj, prodavač je tražio da se prstenu, kojim je dominirao dijamant od 5,35 karata, promjeni oblik. Kupac ga je unio u Hrvatsku da bi ga ubrzo nakon toga odnio na prepravak u Amsterdam. Tamo ga je dao preoblikovati iz originalnog četvrtastog u okrugao oblik te mu je dodao dva crvena draga kamena sa svake strane i niz bijelih briljanata po ringu. Da sa sobom ne bi nosio novac, Tito je od honorara zarađenih prevođenjem komunističkih djela prsten kupio u Moskvi 1938. Njegova najbliža rodbina, sin Mišo Broz i unuka Saša Broz, isticali su da je prema vlastitoj želji, Tito pokopan s tim prstenom na ruci. S druge strane, spominjalo se da je Tito u bolnici u Ljubljani i u trenutku smrti imao taj prsten na ruci, ali ga u trenutku pokopa više nije imao. Stoga je odmah po pokopu Nikola Ljubičić, jedan od Titu najbližih generala, postavio pitanje šta se dogodilo s prstenom. Prema trećoj pretpostavci, Titova grobnica bila je ispočetka improvizovana i tek nakon samog pokopa postavljen je pravi, teški, masivni mramor, te se sumnja da je pri tome neko skinuo Titu prsten s ruke. Desetak godina poslije, nakon što su ostarjeli generali i Titovi najbliži suradnici počeli umirati od starosti, otkriveno je da je grupa beogradskih generala iz Titova osiguranja podijelila među sobom najvrijedniju Titovu ostavštinu, od prstena s ruke, preko namještaja do niza vrijednih darova koje je Tito dobijao za života. Kao što se, dakle, godinama nije znalo gdje je završio taj prsten, tako se dugo nije znalo ni otkud Titu takav prsten. Naklapanja su bila brojna, ali samo jedna od tih priča je tačna i njezinu autentičnost potvrdio je Mišo Broz zajedno sa svojom kćeri Sašom, jer je to priča koju je Josip Broz ispričao Miši i njegovoj supruzi. Iako Mišo Broz nije znao precizno reći koje je godine njegov otac kupio prsten, informacije iz moskovskih arhiva govore da se radi o kraju 1938. U to vrijeme Tito je prevodio brojne knjige ruskih komunističkih lidera na hrvatski, srpski i slovenski, među kojima je bila i Staljinova “biblija” “Istorija svesavezne komunističke partije (boljševika)”. Mišo i Saša Broz upozorili su nas da je Tito prevodio knjige i na njemački te je prevodeći stekao i određenu ušteđevinu, a ta je informacija bitna jer se spominjalo da je Tito bio dobro plaćen samo na temelju prijevoda jedne jedine, Staljinove knjige, za koju je dobio iznimno velik honorar. Budući da ga je bilo strah nositi sa sobom ušteđevinu te se bojao da bi na povratku u Jugoslaviju mogao biti opljačkan, Tito je odlučio zamijeniti novac za nešto vrijedno te je, prema podacima iz moskovskih arhiva, u zlatarnici u Ulici Kuznjecki most u Moskvi kupio prsten. Međutim, tu uzbudljiva priča o prstenu ne završava, zapravo tek počinje. Prema onome što su rekli Saša i Mišo Broz, Tito se nakon toga vratio u Jugoslaviju, odnosno u Zagreb. Tada dolazi do intrigantnog događaja koji prstenu daje još veću vrijednost i tajnovitost. Pred sam početak Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji Tito je jednog dana išao na tajni sastanak. Putem ga je zaustavio nepoznati muškarac koji mu je rekao da ga poznaje. Tito nikada, čak ni godinama nakon tog slučajnog susreta, nije saznao o kojem se čovjeku radi. Ta mu je osoba rekla da su se jednom prilikom upoznali na nekom sastanku i da ga je zapamtio zbog izuzetno vrijednog prstena na ruci. Ujedno mu je rekao da ne ide na dogovoreni tajni sastanak jer mu se tamo sprema zasjeda i ubistvo. Tito ga je poslušao i u znak zahvalnosti darovao mu svoj prsten. Nešto kasnije Tito je doznao da je informacija o zasjedi bila tačna te je zaključio kako mu je taj prsten na neki način spasio život. Zato je odmah po završetku Drugog svjetskog rata, prema vlastitim sjećanjima, dao napraviti isti takav prsten koji sve do svoje smrti nije skidao s lijeve ruke. Osim Titova prstena postoji još niz predmeta koji su se proteklih godina kupovali u Beogradu i sada se nalaze u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema kazivanju sadašnjeg vlasnika prstena, u 90-ima se u Beogradu moglo kupiti šta god ste poželjeli iz Titove ostavštine. Npr. kolekcionar iz Bosne i Hercegovine je kupio sliku poznatog slikara i Titova prijatelja Ismeta Mujezinovića na kojoj je Tito u prirodnoj veličini. Zbog takvog haosa na tržištu predmeta koji su pripadali Titu niko u ovom trenutku ne zna gdje se oni nalaze, kome pripadaju i kolika je njihova tržišna vrijednost. Sigurno je samo da je neko u Srbiji, ko je imao nesmetan prilaz svim tim predmetima to dobro unovčio.
Izvor: nacional.hr
