Tajni američki parapsihološki eksperimenti: Viđenje na daljinu, kontrola uma, telepatija, serum istine …

Ono što se do tada zvanično osporavalo i činilo se da nikada neće biti potvrđeno, dogodilo se kada je američka CIA, u julu 1995. iznenada odlučila da skine veo tajni sa eksperimenata koji su od 1972. obavljani na Univerzitetu Stanford u Kaliforniji, a imali su za cilj da utvrde šta se krije iza fenomena tzv. ‘viđenja na daljinu’ i da li on može da se na bilo koji način iskoristi za potrebe obavjještajne službe …

Sa svoje strane, tadašnji predsjednik Bill Clinton izdao je naredbu naslovljenu kao ‘Povjerljiva informacija od interesa za nacionalnu bezbjednost’. U njoj se navodi, između ostalog, da su se ‘u skorije vrijeme dogodile dramatične promjene koje omogućavaju otvaranje prema javnosti, ali da sve prijetnje kojima je izložena nacionalna bezbjednost još nisu otklonjene’.

Komentatori su ovu naredbu prvog čovjeka Amerike uglavnom okarakterisali kao ‘punu fraza’, pa tako i odjeljak u kojem se kaže:

“Ako postoji značajna sumnja da informacije ne treba da budu povjerljive, one to i neće biti. U nekim izuzetnim slučajevima javno interesovanje za objelodanjivanjem može da prevagne i one će biti objavljene.”

Fizičar Harold Puthoff, koji je sa svojim kolegom Russell Targom bio na čelu tima eksperimentatora, sam je iznio da je pokušaje ‘viđenja na daljinu’ CIA pomogla sa 50.000 dolara, a da su njeni službenici, uključujući i Johna Mac Mahona, tada šefa Tehničkog servisa i kasnije pomoćnika direktora Agencije, bili uveliko prisutni prilikom eksperimenata. Nakon afere Watergate i unutrašnjih kritika programa, CIA se odrekla sponzorstva, a preuzele su ga Vazdušne snage pod vodstvom Dalea E. Grafa, analitičara u Odjeljenju za stranu tehnologiju.

Istorija interesovanja obavještajnih službi za parapsihološke eksperimente, međutim, mnogo je duža i počinje davno prije 70-ih godina, praktično još za vrijeme Drugog svjetskog rata, nastavljajući se u toku rata u Koreji, a odnosila se, pored ostalog, na primjenu hipnoze kao i barbiturata i marihuane prilikom ispitivanja zarobljenika. CIA je već tada uveliko istraživala razne načine postizanja kontrole uma, čak i uz upotrebu hirurških zahvata na mozgu!

POSTHIPNOTIČKO PROGRAMIRANJE

Hladnoratovska trka u naoružanju podrazumijevala je i uporne pokušaje da se telepatija iskoristi kao način da se dođe do povjerljivih informacija koje neprijateljska strana brižljivo krije, i tu su jednako SAD i Sovjetski savez nastojali da, daleko od očiju javnosti ili u eksperimentima koji su prividno imali drugi karakter i nisu se direktno odnosili na obavještajno djelovanje, postignu toliko željenu prednost.

Istovremeno, hipnoza, droge i lobotomija, posebno ili u kombinaciji, bili su sredstva kojima se tragalo za famoznim ‘serumom istine’ pod čijim djelovanjem nijedan od stranih agenata i špijuna ništa neće moći da sakrije pred isljednicima. S druge strane, eksperimenti sa elektrošokovima, LSD-om, ketaminom i psilocibinom, kao i unošenje u podsvijest povjerljivih informacija tokom promijenjenog stanja svijesti, bili su sračunati da stvore ‘superagenta’, koji u slučaju da bude podvrgnut ispitivanju od strane neprijatelja, zahvaljujući blokadi u podsvijesti, neće biti u stanju da otkrije nikakve kompromitujuće podatke!

Jedan od upečatljivih slučajeva ‘kontrole uma’, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog vijeka odnosio se na poznatu manekenku Candy Jones, čije je pravo ime bilo Jessica Arline Wilcox. U knjizi ‘Kontrola CIA nad Candy Jones’ autor Donald Bein prenosi brojne sate razgovora sa manekenkom i njenim suprugom, koji otkrivaju kako je sprovođen sistematski program da se stvori alternativna ličnost i manipuliše njome, tako da osoba čak i nije svjesna kakve sve tajne informacije posjeduje i na koji način ih prenosi tamo gdje ih njihovi kreatori upućuju. Tako je i Candy Jones, i ne znajući, bila špijun visokog ranga, zahvaljujući posthipnotičkim komandama. Pretpostavlja se da je sličan model upravljanja ličnošću i navođenjem da izvrši naredbe kojima je ona ‘programirana’ bio primenjen i u slučaju Lee Harvey Oswalda, atentatora na J.F.Kennedyja 1963. godine u Dallasu, Sirhana Sirhana koji je 1968. ubio Roberta Kennedyja, i u još nekim slučajevima.

Candy Jones

TELEPATIJA POD MOREM

Među glasinama da su CIA i američka mornarica umiješane u pokušaje da se ostvari telepatska veza sa posadom podmornice dok se ona nalazi pod vodom, najpoznatija je ona o ‘Nautilusu’, prvoj nuklearnoj podmornici koja je porinuta u more u januaru 1954. godine. Otkrivanje neprijateljskih plovila i komunikacija sa svojima, u situaciji kada nije moguće ostvariti radio-vezu i kada su oni praktično odsječeni od svijeta i prepušteni sami sebi, makar i na paranormalan način, činilo se da je tada bila od prvorazrednog značaja. Toga su bili svjesni i Sovjeti kada je godinu dana kasnije ‘Nautilus’ nestao u morskim dubinama, sposoban da, zahvaljujući nuklearnoj energiji, ne isplovljava mjesecima, pa čak i godinama, što je Ruse dovodilo do očajanja, jer nisu imali predstavu gdje bi se ova podmornica crne boje i nevidljiva za radarske znake mogla nalaziti.

Afera je izbila u ljeto 1958. kada je jedna britanska transantarktička ekspedicija pokušavala da pređe Polarni krug. Prema tajnom projektu američke mornarice, pod nazivom ‘Sunčev sjaj’, ‘Nautilus’ je 23. jula isplovio iz Pearl Harbora i zaputio se prema Beringovom moreuzu, da bi se približio sovjetskoj obali samo na nekoliko kilometara.

Već 3. avgusta mornarički komandant William R. Anderson objavio je da je plovilo stiglo na Sjeverni pol. Sovjeti, koji su imali informaciju o sličnom pokušaju ‘Nautilusa’ u septembru prethodne godine, kada je u ledu slomio periskop, pitali su se kako je ovoga puta ostvarena radio veza sa komandom, dok se podmornica nalazila pod debelim slojem leda? Naime, tamo se nisu mogle postaviti bove na kojima bi se nalazili transmisioni radio uređaji.

Odgovor je dao francuski magazin ‘Konstelacija’ naredne, 1959. godine, u članku pod naslovom ‘Prenos misli – novo ratno oružje’, čiji je autor tvrdio da je, počev od 25. jula, sa posadom ‘Nautilusa’ izveden uspješan telepatski eksperiment, kojim je rukovodio Joseph B. Rain, direktor Parapsihološke laboratorije na Duke Univerzitetu. Prenos misli je bio strogo kontrolisan i trajao je 16 dana, pošiljalac je bio student Duke Univerziteta u pod imenom ‘Smith’, i on se za to vrijeme nalazio u Westinghaus laboratoriji u Marylandu. Za primanje poruka pomoću Zenerovih karti na podmornici je bio ‘zadužen’ mornarički poručnik nazvan ‘Jones’, i on je dobijao vizuelne utiske sa kopna. U ‘Nautilusu’ vođa projekta bio je pukovnik William H. Bouers, direktor Biološkog odjeljenja Istraživačkog instituta vazdušnih snaga, a izvještaj o uspješno izvedenom eksperimentu poslat je lično predsjedniku Dwightu Eisenhoweru.

Mornarica je, naravno, sve to demantovala, ali je u ‘Žurnalu’ koji je izdavao Rain već bio objavljen mali tekst o ‘dotaciji’ koja je data laboratoriji od strane mornarice. Mnogo godina kasnije Joseph Gaider Prat, jedan od ključnih ljudi eksperimenta, čija je povezanost sa CIA bila van svake sumnje, okarakterisao je priču o ‘Nautilusu’ kao prevaru, ali – bez argumenata. Zanimljivo je šta se za to vrijeme dešavalo u Sovjetskom savezu. Najpre je Gleb Anfilov, urednik časopisa ‘Znanje-sila’ postavio pitanje šta će sovjetska nauka učiniti kako bi odgovorila na američke telepatske prijetnje!? Ovo je bilo utoliko čudnije zato što je sovjetska enciklopedija u izdanju iz 1956. godine okarakterisala telepatiju kao ‘antinaučnu idealističku fikciju’, a ova zemlja zvanično nije imala parapsihologa.

Slučaj sa ‘Nautilusom’ doprinio je da se sovjetska gledišta značajno modifikuju, jer su sva istraživanja na tom polju do tada bila u rukama doktora Leonida Vasiljeva i on je zaključio da je ovaj eksperiment pokazao ‘da je moguće komunicirati telepatijom ispod površine mora i kroz metalni oklop podmornice’. Kako je Vasiljev bio direktor Odsjeka za psihologiju na Lenjingradskom univerzitetu i dobitnik Lenjinove nagrade, mogao je sebi da dozvoli i sljedeću izjavu: “Mada se parapsihologija ne uklapa u već poznatu nauku, dijalektički materijalizam je neće odbaciti ili ignorisati. Ako odbacimo rezultate eksperimenta, mi reafirmišemo idealizam i tako pomažemo jačanje korijena praznovjerja”. Uz tvrdnju doktora Leonida Vasiljeva da će ‘otkriće energije koja stoji iza telepatije biti jednako važno kao i otkriće atomske energije’, u SSSR-u je počela nova era istraživanja ekstrasensorne percepcije.

STRESOVI PROŠIRUJU SVIJEST

Upletenost američkih obavještajnih službi, CIA i DIA, kao i vojnih obavještajaca u istraživanje paranormalnih aktivnosti, i pored dugogodišnjeg negiranja bilo kakvih veza sa ovakvom vrstom eksperimenata, vremenom je tu i tamo ugledala svjetlost dana. U martu 1996, list ‘Armija novog doba’ objavio je članak u kojem, pored ostalog, navodi: “U posljednjih deset do petnaest godina veliki broj vojnih kadrova, većina od njih na značajnim pozicijama u Vojnoj obavještajnoj službi, pokazao je interesovanje i rukovodio programima ili projektima koji su ispitivali paranormalne aktivnosti i sposobnosti. Nekoliko vladinih studija posvećenih povećanju ljudskih sposobnosti urađeno je za to vrijeme. Mnoga moderna istraživanja u parapsihologiji teže da podrže ideju kako je proširena percepcija naslijeđe iz davne prošlosti, kada je nastala zbog potrebe za preživljavanjem. Ovo potvrđuju brojne epizode takve vrste koje se dešavaju prilikom raznih katastrofa ili traumatičnih događaja. Proučavanje djelovanja sibirskih i eskimskih šamana takođe pokazuje da razvoj ESP ili sličnih njima šamanskih moći nastaje prilikom ranjavanja, izloženosti hladnoći ili u toku izolacije. Tendencija ka podvajanju ličnosti takođe se događa kod šamanskih iskušenja, što je u suprotnosti sa iskustvima većine vračeva u tropskim predjelima, koji nastoje da steknu svoje moći uz pomoć narkotika za mijenjanje svijesti”.

U nastavku, autor pominje da je vijetnamski način ratovanja, vođen u stresnom borbenom okruženju, zbog stalne opasnosti od neprijateljskih zasjeda, rezultirao velikim brojem izvještaja njegovih učesnika o izoštrenoj percepciji i svjesnosti. To se manifestovalo otkrivanjem zasjeda i karakterističnih gerilskih zamki u džunglama – prije nego što bi one postale vidljive. Naslućivali su prisustvo neprijateljskih vojnika bez ikakvog vidljivog znaka o njima, a dešavale su se i vremenske dilatacije u toku kojih se mogao vidjeti metak kako polako leti prema svojoj meti, tako da postoje čak izvještaji o vojnicima koji su uspjeli da ga izbjegnu skokom sa njegove putanje!

Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba