SVJEDOČANSTVA DREVNOG POTOPA: Otkud fosilizovane ribe na Himalajima?

Moćni Himalaji, poznati i kao “krov svijeta”, uzdižu se do nevjerovatnih visina, ponekad nestajući među oblacima. Neki od najviših vrhova su upravo tamo, uključujući Mont Everest, koji je sa 8.849 metara najviša planina na svijetu.

Na ovim rekordnim visinama, vazduh je razrijeđen, a temperature ekstremne. Zemlja je suha i smeđa, a čini se da je tako od davnina. Lijepo smo rekli – čini se, jer upravo tamo, stotinama kilometara od najbližeg mora, istraživači su pronašli morske fosile.

Dolina Spiti je puna dokaza koji datiraju od prije 540 miliona godina i privlače paleontologe iz cijelog svijeta.

U Nepalu se amoniti (morski glavonošci sa školjkama) nalaze duž korita rijeke Kali Gandaki. Takođe, smjeli penjači koji su bili na vrhu Mont Everesta donijeli su stijene u kojima su otkriveni fosili morskih ljiljana.

Teško je zamisliti da je ovo ogromno prostranstvo zemlje, sa surovom klimom, nekada bilo bogato okeansko dno, sa ribama i morskim stvorenjima kao stanovnicima. Da bismo ovo razumjeli, moramo prvo znati kako su nastali Himalaji.

Naučno objašnjenje

Prije eona, desio se veliki geološki događaj nazvan kontinentalni drift. Prije toga, svijet kakav poznajemo nije postojao. Umjesto toga, postojali su superkontinenti, ili džinovske kopnene mase koje su bile dio kontinenata koje danas poznajemo. Indija je bila dio Gondvane – koja je uključivala Australiju, Afriku, Antarktik, Indiju i Južnu Ameriku.

U relativno bližem vremenskom periodu, prije 150 miliona godina, Indija se odvojila od Gondvane i počela da se kreće ka sjeveru, bliže Evroaziji.

Tetidno more, koje se nalazilo između dva oblika reljefa, imalo je bogat i raznolik morski život. Bilo je potrebno oko sto miliona godina da se ova dva oblika reljefa sudare, ali kada su se to dogodilo, sa takvom snagom su se guste kore oba, zgnječene ogromnom silom, podigle uvis, formirajući planine koje su se uzdizale odozdo, sa mora.

I danas su slojevite stijene Himalaja bogate fosilima stanovnika koji su nekada naseljavali more Tetid, kao i fosilima ostataka koralnih grebena i morskog bilja. Otkriće ovih fosila ne samo da otkriva istinu o porijeklu ovih planina, već i da je put do krova svijeta nekada bio dubok kao okean!

Aluzija na biblijske poplave?

Ovaj drugi — ili bolje rečeno, prvi — “potop” je opisan u Postanku 1. Poglavlje opisuje dva perioda “stvaranja”: početno stvaranje zemlje i univerzuma (stih 1); kataklizmičko uništenje tog svijeta (stih 2); i od 3. stiha nadalje, ponovno stvaranje zemljine površine.

Ono što se dogodilo u intervalu između Postanka 1:1 i 2. stiha detaljno je opisano u drugim stihovima i čini fascinantnu studiju. Biblija opisuje pobunu anđela koja je uništila “lice zemlje”, zahtjevajući naknadno ponovno rođenje.

Prema nekim proučavateljima Biblije, početno stvaranje svijeta i kasnije uništenje savršeno se uklapaju u otkrića koja su kulminirala u eri mezozoika — dobu dinosaurusa, dobu gmizavaca i njihovom katastrofalnom kraju. A period od ponovnog stvaranja do Nojevog potopa odlično se uklapa u ono što je poznato kao era kenozoika – doba sisara, čovjeka i ledeno doba.

I pored ovih ekvivalencija, važno je podvući da je značajan dio prirode događaja uništenja iz Postanka 1:2 uključivao poplave: “I zemlja bješe bez oblika i prazna, i tama bješe na licu bezdan, i Duh Božiji se kretao po licu vode.”

Ovo je, ističu egzegeti, indikacija katastrofalne praistorijske poplave, na koju bi mogao uticati drift kontinenata o kome nam nauka govori – koji je inicirao rascjep superkontinenata Laurazije i Gondvane, što odgovara početnom formiranju Himalaja. Uostalom, u svetim spisima se čitaju riječi – na hebrejskom – tohu i bohu (“otpad” i “razlaganje”), što implicira nedostatak forme i opšti planetarni haos.

Poglavlje zatim opisuje rekreaciju, odvajanje kopna od mora, “odvajanje vode od voda” (stih 6) da bi se “pojavilo suho tlo” (stih 9).

Nauka i religija

Danas mnogi u zapadnom svijetu smatraju da je priča o potopu – koja se takođe pominje u drugim kulturama – suluda. Ali zamislite da se vratite u prošlost i dođete na ideju da morsko dno “migrira” iz Afrike, kako bi se sudarilo sa Azijom i postalo najviši komad tla na Zemlji. Na mnogo načina, ta teorija je zvučala smiješno praktično sve do 1960-ih.

Što se tiče “himalajskih riba”, one su svakako dokaz promjenljive moći tektonskih ploča i pomjeranja kontinenta. Kao što smo vidjeli, oni ne dokazuju da je dobro poznati Nojev potop prekrio Mont Everest. Međutim, ako neko mora vjerovati onome što je rečeno u biblijskom Postanku, ovi morski fosili se poklapaju – čak i jednostavnijim riječima – sa onim što je rečeno o globalnom “prvom potopu” tokom stvaranja svijeta.

Poplave u budućnosti

Ali, velike poplave koje su se desile u prošlosti, ponoviće se jednog dana. Barem su tako, nedavno, izjavili istraživači sa Univerziteta Harvard, koji su sproveli seriju simulacija gdje su povećali temperaturu površine okeana na 54,4 stepena – uvećavajući prisustvo CO2 u atmosferi 64 puta, ili povećavajući sjaj Sunca za oko 10 procenata.

Kao rezultat toga, otkrili su da je u dalekoj prošlosti, kada polovi nisu ni postojali, Zemlja možda iskusila intenzivne periode suše praćene ogromnim olujama širokim hiljadama kilometara.

Ovi uslovi će ponovo biti prisutni nekoliko stotina miliona godina od sada, kako Sunce sija sve jače i jače. Tako će doći vrijeme kada će se poplave i ribe vratiti na Himalaje.

Izvor: alo.rs