STVARNO DOŽIVLJENI SUSRET: Svjedočanstvo D.G. (49)

Ispred mene ozbiljno me gledalo biće plave boje, visine oko 160 cm.

“Početkom maja 2000. godine, moj bliski prijatelj slavio je rođendan u svojoj vikendici kod slovenačke granice, sa okupljenim bliskim društvom od 15-ak osoba. Oko 23 h pušači su ostali bez cigareta pa sam ja sa vlasnikom vikendice i dva prijatelja krenuo na benzinsku pumpu koja se nalazila 2,5 km dalje. Mrak, predivna zvjezdana noć. Nakon 5 minuta obavljamo sve na benzinskoj postaji i krećemo lagano nazad. Toplo je, vozim 30 km/h, uživamo u cigaretama i muzici, smijemo se …

U jednom trenutku suvozač i ja ugledamo zvijezdu, veću i blještaviju od svih drugih te noći, zagledamo se u nju i komentarišemo je. Odjednom se ista počne strahovitom brzinom spuštati pravo na naš automobil. Zaustavila se 10-ak metara ispred našeg automobila, na visini od otprilike 150 m. Plamteća žuta sfera s narandžastim tankim obrubom netremice je lebdjela i pulsirala.

Panično pogledam prijatelje, suvozač bijesno udara nogama i rukama po maski automobila, prijatelj iza njega plače od straha, četvrti prijatelj samo šuti i čudno drži glavu. Svi su imali zatvorene oči u tom stanju.

Pošto sam bio signalista u vojsci, sjetio sam se svjetlima na automobilu otkucati SOS znak. Sfera se tada spustila na cestu ispred automobila. Objekt je bio otprilike 8 m širok, širi od ceste i otprilike 2 m visok. Pokušavam pobjeći, ubacim mjenjač auta u rikverc, ali auto se gasi. I auto i svjetla. Prijatelji mirno spavaju. Nekako me uopšte nije strah, radoznao sam.

Odjednom, budim se sav mokar od suza, mokre majice, prijatelji spavaju. Sfera odlazi sa desna radeći “cik-cak” po vazduhu dok se udaljavala velikom brzinom. Osjećao sam se neopisivo tužan.

Palim auto u šoku, vozim dok prijatelji spavaju pokraj mene. Kad smo se vratili u vikendicu, ostatak društva je bio ljutit i ispitivali su nas gdje smo bili 2 i po sata?! Pokušavao sam bez straha pojasniti čega sam se sjećao, a ostali iz auta su samo šutili kao omamljeni.

Napominjem da se na proslavi nisu koristili nikakvi zabranjeni stimulansi.”

Doživljeno u regresoterapiji

“Nakon tog događaja godinama sam pokušavao naći regresoterapeuta kako bih vratio sjećanje na izgubljenih 2 i po sata, i tek u januaru 2017. godine uspjevam.

Na prvoj terapiji saznajem kako je izgledao susret s bićima. Iz automobila sam imao osjećaj kao da me netko posmatra. S lijeva mi je kod prozora neka čudna sjena, u šoku otvaram prozor (zanimljivo, iako je prozor na električni pogon, on je tada radio). Ispred mene ozbiljno me gledalo biće plave boje, visine oko 160 cm.

Odjednom čujem dječji zarazni smijeh, pomalo posprdan. Pogledam ulijevo, a u sjeni mjesečine na livadi ispod drveta, dva ista takva plava bića se valjaju po travi, smiju i upiru prstom u mene. Ja tada izlijećem kroz prozor, nevjerovatan osjećaj cijepanja duše od tijela. Plava bića su se doimala kao najbliskije osobe koje znam, emocije se nemogu opisati, čista bezuslovna ljubav. Osjećamo se pogledom i tako razgovaramo. Pitaju me: “Šta ćemo sad?”. Ja im odgovaram da idemo u svemirski brod. Ušli smo stepenicama sa strane u jedinu prostoriju broda, sve je bilo blještavo žuto, ekrani na pultu, ormari, prozori. Pitaju me: “Kuda ćemo?” Ja im kažem da idemo kući i tada nevjerovatnom brzinom krećemo.

Sjećam se Zemlje i Mjeseca iz daljine. Silazimo u naše mjesto koje izgleda kao neko napušteno selo od kamena. Šećemo, nigdje nema nikoga, ni biljaka. Tužni smo. Pričaju mi da smo uništili atmosferu i da smo odavno napustili kuću i kako smo od tada nomadi. Žive na nekom većem svemirskom brodu. Bili su u patroli kada su na mene naišli. Krenuli smo nazad kada su me upitali da li želim voziti brod i bez razmišljanja sam im odgovorio: “Kako ne?” Odmah sam uronio ruke u glavni ekran i povezao se sviješću i tako dovezao brod do Zemlje. Kada smo prolazili Mjesec, rekao sam im da ne želim ići nzad na Zemlju i počeo raditi skandal i plakati i zahtijevati da idem s njima.

Rekli su mi: “Znaš da ne možeš kući, ne brini, imaš posla ovdje, vidjet ćemo se opet.” U jednom trenutku lebdim između broda i zemlje i dobivam prikaz cijelog kosmosa i smisla, vizualno i osjećajno. U hipnozi sam frapiran, skačem i tresem se od spoznaja. Nađem se uplakan u autu i gledam plava bića kako mi mašu u pozdrav, leteći nisko u “cik-cak”.

Posljedice na um/duh/tijelo

“Te 2017. godine imao sam osjećaj da mi se život raspada: 2 godine sam hodao po bolnicama praktički nepokretan, razveo se nakon 23 godine braka, posao u opadanju, 12 postavljenih dijagnoza kao posljedica managerskog posla, sindrom hroničnog umora.

Nakon posjete regresoterapeutu iste godine, i doživljenih spoznaja o smislu i kosmosu imao sam viška energije, konstanatan osjećaj unutarnje sreće i radosti te mnoštvo sinhroniciteta. Nisam jeo ništa 40 dana, poremetilo mi se spavanje, izgubio sam 28 kg, ali sve dijagnoze su nestale. Odjednom sam bio potpuno zdrav čovjek i do dan-danas nisam više bolovao.

Tada sam danima počeo istraživati razne UFO stranice da nađem odgovore o tome šta mi se desilo jer ništa o tome nisam znao.

Oko Uskrsa 2018. godine saznajem za drugog regresoterapeuta te odlazim kod njega, ali ni on nema nikakva saznanja o ovom fenomenu.

Nakon nekoliko dana od te druge terapije počeo sam primati podatke o kosmosu, starom Egiptu, simbole, jednačine, kao da izviru iz mene. To je trajalo oko 4 mjeseca. Informacije su bile obimne i komplikovane, ali sam ih savladao uz pomoć terapeuta.

Primio sam važne poruke o ljubavi i jedinstvu svih bića i kako je Zemlja zaista kolijevka života. Mjesec je vještačka tvorevina. Bog mi je prikazan kao beskonačna mreža svijesti s iskrama života (duša) poput spojenih neurona u mozgu … i cijeli je kosmos od te mreže sazdan. Vrijeme ne postoji. Rekli su mi da nikada ne lažem, da brinem o drugima, činim iskreno i dobro gdje god da budem. Oni su uvijek tu u najvažnijim životnim raskršćima i čuvaju me.”

(Podaci poznati DUAP Polaris-u)

Izvor: duap-polaris.hr