STRAVA U GROBU: Pljačka pokojnika koja je pošla po zlu
E, sad će biti šta mora biti, pomislim. Zapesmo sva trojica i ploča poče kiliziti sa grobnice …
Povikaše obojica da je dovoljno, te onaj glavonja kleče i spusti fenjer nad raku. Odjednom, urliknu kao da ga je zmija ujela: “To je, Krsto, eno sijaju poluge od zlata!”
Spustio je fenjer i skočio u raku. Ja se nagnem, gledam kako rukama rije ilovaču i vadi kocke u zlatu, kao kutije cigara, možda su malo veće mogle biti. Vadi i ređa ih po glomaznom mrtvačkom sanduku od nekog metala – olova, bakra, od čega li? Bilo je pedesetak tih poluga, kako su oni govorili.
Onda poče gurati poklopac na sanduku, ali je teško išlo, te je morao sići i onaj drugi, vižljavi. Ja sam držao dva fenjera u dvije ruke i osvjetljavao.
Poklopac škripnu i poče se pomjerati. Kad spade sa sanduka, osjetih neki opor i kiselkast miris da izlazi iz rake. Poče me hvatati vrtoglavica. U sanduku, Bože me sačuvaj, vidim leži ljudina, kao da je zaspao. Sav u sjajnom oklopu sa šljemčinom na glavi, ma ni brada mu nije svela, a tamna i zategnuta koža, malo naborana samo na čelu, kao da se mrtvac mršti.
Oko njega svjetlucaju ukrasi od žeženog zlata, drago kamenje plavo i crveno, ukrasi u obliku zmije, krsta, neki krugovi kao sunce i bezbroj zlatnika ‘loparaša’, kakve su nalazili naši stari dok su orali sa one strane grada Konjuša. Počeše njih dvojica izbacivati zlatnike gore, a onda nastupi strava. Neka nevidljiva sila, kao vjetar kad se vrti u krug i čupa drveće iz korijena, vrtlog, šta li, zaurla u grobu, dohvati onu dvojicu i negdje ih zaturi bez traga. Čuo sam jauke, vapaje, kao iz dubine zemlje da dolaze, gube se, pa se iznova vraćaju, i urlik vrtloga.
Onda sam kroz izgubljene misli čuo šapat iz rake: “Uzmi, mučeniče, koliko možeš ponijeti u skupljenim šakama, i idi, a prije toga zatvori grob, da bude kakav je bio”. U bunilu sam, ne znam kakvom snagom, sišao dole i navukao poklopac na sanduk, a onda i ploču po grobu. Ostavio sam fenjer i zgrabio u šake zlatnike i dao se u bježanje.
Tog Krstu i onog glavonju niko nikada nije tražio, mada se u novinama pominjalo da su iz odjeljenja UDBA-e bestragom nestala dvojica inspektora. Mislilo se da su prebjegli preko granice zbog krađe nekih povjerljivih skica i papira. Ja sam, evo, prebacio osamdeset godina, nisam se ženio, ali sam od onih zlatnika ‘loparaša’ živio lijepo i bogougodno. A Razbojište još čuva tajnu.
Tamo se stalno muvaju neki sa strane, ali ništa ne kopaju, bar za sada. Valjda i neće, za svoje dobro …
Izvor: mojastrolog.net/pozitivno.ba
