Stjepan Bobek: Zagrepčanin koji se proslavio u beogradskom Partizanu

October 21, 2022 Uspomene, Zanimljivosti

“Šteta, velika šteta što nema filmskih materijala da vidite kako je to dobar igrač bio, to se ne može ispričati, sretni smo bili mi koji smo ga vidjeli uživo …”

Zagrepčanin koji se proslavio u beogradskom Partizanu, jedan od najboljih fudbalera svih vremena, Stjepan Bobek ostat će upisan u svjetskoj fudbalskoj istoriji kao “preteča” modernog veznog igrača, popularne “desetke” koju je nosio na leđima još četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. O njemu i danas govore ostarjele pristalice fudbala koje ga se sjećaju, mlađi pak pamte priče, a mnogi žale što u “Bobekovo vrijeme” nije bilo medija koji bi zabilježili sve njegove fudbalske majstorije. Uostalom, čovjek koji je pozivan da igra za reprezentaciju svijeta našao je svoje mjesto u svjetskoj fudbalskoj istoriji …

Stjepan Bobek i danas se u mnogim fudbalskim enciklopedijama, ne samo s ovih prostora, spominje isključivo u društvu najboljih svjetskih fudbaleraa ikada. Njega se uspoređuje s Puskasom, Didijem, Vavom, Peleom, Cruuyfom, Maradonom, Platinijem, Zidaneom. Kako vrijeme nudi ponajviše zaborav, a slova i papir su uvijek dobar podsjetnik, ova priča o Stjepanu Bobeku neka bude sjećanje na vrijeme kad je fudbal ipak bio nešto sasvim drugo nego što je danas. A Bobek je, čuli smo jednom od Otta Barića, mogao kroz istoriju igrati baš u svakoj najboljoj ekipi na svijetu …

“Naš Stjepan Bobek Štef je veliki, najveći od svih”, kaže Fredi Kramer, autor knjige o Stjepanu Bobeku “Fudbal je moj život”. Pa, zamislite ovu statistiku, u 466 utakmica za Partizan Bobek je postigao 413 golova! Fenomenalno. Još 1995. godine Partizan ga je proglasio najboljim, najvećim igračem kluba svih vremena. Kao reprezentativac Jugoslavije odigrao je 63 utakmice s čak 30 golova. Bio je član čuvene olimpijske generacije iz 1952. godine: Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec.

No, u reprezentaciji je bio nezamjenjiv, pa je tako sudjelovao na dva svjetska prvenstva (1950. i 1954.), dvaput je igrao na Olimpijskim igrama, a nakon igračke karijere imao je zapaženu i trenersku karijeru. Vodio je nekoliko jugoslovenskih (Dinamo, Partizan, Vardar) i stranih klubova te osvojio pet naslova, dva kupa (grčki i tuniski) i jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi (s Vardarom).

Štef Bobek, rođen je na zagrebačkom Trnju i fudbal je počeo igrati u klubu koji se zvao engleskim imenom – Derby. Kao nadarenog dječaka brzo su ga zapazili, no došao je rat i kako je prijetila mobilizacija velikog talenta brzo je pronađeno rješenje, Bobek je plasiran u bečki Wacker. Kad se situacija malo smirila, vratio se u Zagreb gdje je zaigrao za lokalni klub pod nazivom – Ličanin. Bobek bi ipak završio na ratištu da se za njega nije zauzeo čuveni mađarski trener Martin Bukowy koji je vodio Građanski.

“Onda je dogovoreno da kao domobranski službenik igram za Građanski koji je tada bio jak, prava ekipa, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile. Da, igrao sam i za tadašnju reprezentaciju”, govorio je Bobek.

Odmah po raspadu “endehazije” i osnivanju nove države Građanski je rasformiran, zabranjen, a Stjepan Bobek je tek želio igrati fudbal, no situacija je po njegovu porodicu bila dramatična. Brat Otto koji je i danas živ završio je u logoru, a kako su Štefa kao pravog igrača priključili momčadi KNOJ-a, to je uspio srediti izlazak brata iz zatočeništva. No, kako je momčad KNOJ-a nastupila u Beogradu na turniru republika, tako je generalima sinula zanimljiva ideja.

“Vojna lica su me nagovarala da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Šta sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao fudbal. Tako sam počeo igrati u Partizanu”, govorio je Stjepan Bobek.

S Partizanom je Bobek osvajao i naslove prvaka i Kupa, u Beogradu je taj Zagrepčanin osnovao porodicu, no Zagreb nikad nije zaboravio, kolikogod se neki trudili spočitati mu to, još za vrijeme ratnog nereda u devedestim godinama.

Kad su hrvatski novinari došli do njega prije petnaestak godina, a dolazio je u Zagreb na utakmice Dinama i Newcastela i hrvatske reprezentacije protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine, na poziv predsjednika Tuđmana, govorio nam je:

“Morate zaista znati da mi je žao što nikad nisam igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepčanin, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmisao i postigao sve. Dužan sam ostao Zagrebu. Ali, isto tako, nemojte se ljutiti kad ću reći da su me u Beogradu, u Srbiji izvanredno primili. Voljeli su me. Onda sam stvorio porodicu, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub.”

Stjepan Bobek volio je govoriti kako na velikim takmičenjima navija za Hrvatsku, slikao se s hrvatskim dresom, redovno ga je posjećivao brat Otto kojeg je izbavio iz logora, a u beogradskim novinama o njemu nikad nije napisana loša riječ.

Kogod je od njegovih savremenika o njemu držao govore, svaki je zavapio:

“Šteta, velika šteta što nema filmskih materijala da vidite kako je to dobar igrač bio, to se ne može ispričati, sretni smo bili mi koji smo ga vidjeli uživo.”

“Istina, recite zar ne bi bilo sjajno vidjeti epizodu u kojoj je Bobek imao jednu od glavnih uloga, na dvije utakmice protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. godine. Kad je Jugoslavija povela najprije s 5 – 1, pa su Sovjeti izjednačili na 5 – 5.”

“Bojali smo se vratiti kući u to doba Informbiroa”, pričao je Bobek…

“Na sreću u drugoj smo ih nakantali s 3 – 1”, zagrebačkim slengom objašnjavao je Bobek.

“U Partizanu je igralo uvijek puno Hrvata. Bili su tu Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski … No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Volim sport i ne zanima me politika. Ja sam Hrvat, naravno, ali istina je da sam zavolio Beograd.”

O Tuđmanu kao predsjedniku Partizana znao je reći:

“Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji fudbaleri koje je gledao. I u Beogradu je Tuđman govorio da navija za Dinamo. Nije ga bilo puno na utakmicama, on je bio predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo fudbalskog kluba. Bio sam kod Tuđmana dvaput kad je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali i utakmicu Croatije i Newcastlea. Moram priznati da mi je drago tada bilo ići u Zagreb, jest. Da, bio sam još i na utakmici reprezentacije Hrvatske, zajedno s Tuđmanom, protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine. Bio sam i poslije u Zagrebu, a onda su me bolesti napale. Nisu mi dali liječnici.”