STARLITE: Izgubljeni čudotvorni materijal koji je mogao promijeniti svijet

October 18, 2020 Ostalo

Ljudska tehnologija je uvijek pokretana novim otkrićima i izumima, mnogi izumi imaju svoje korijene u pojedincima. Progres koji osjetimo je ostvaren zahvaljujući tim pojedincima. Jedan od takvih slučajeva je bio i čudotvorni materijal, koji se naziva Starlite, a napravljen je 1980-ih.

Starlite je ime koje je dato jedinstvenom polimeru koji je navodno imao ekstremna svojstva kada se radi o izolaciji, bio je potpuno otporan na toplotu. Prilikom testiranja dokazalo se da vrlo lako podnosi temperature do 10.000 stepeni celzijusa. 1993. godine, u epizodi BBC-a pod nazivom Sutrašnji svijet, jaje je obloženo Starlite materijalom i onda je bilo postavljeno djelovanju aparata za toplotno isijecanje, odnosno jakoj toploti. Nakon nekoliko minuta nevjerovatnog vatrenog napada, jaje nije pokazalo uopšte ožiljke spaljivanja, nije bilo toplo na dodir, a kada je razbijeno u zdjelu, pokazalo se potpuno sirovim. Čini se kako je obloženi dio potpuno odbijao toplotu i mogao je potpuno da spriječi aparat da ne sprži i čovjeka. Starlite je takođe testiran postavljenjem ispred jakih udara energije koji bi trebali da izazovu ožiljke spaljivanjem od strane nuklearne eksplozije. Materijal ne samo da nije preživio taj nuklearni napad, nego u suštini nije uopšte bio oštećen nigdje na svojoj površini. Tvrdilo se da ovaj materijal ima vrijednost Q ili apsorpciju energije od 2,470. Da bi to razumjeli, pločice koje se koriste na space shuttle-u prilikom ulaska u zemljinu atmosferu imaju Q vrijednost od 1. Uzmite sad u obzir Starlite koji bi mogao da ponudi istu zaštitu debljinom od 1 mm, za razliku od 75 mm debljine pločice, što je nevjerovatna stvar.

Starlite se smatrao spektakularnim materijalom, nečim što će sve da promjeni, i da, činio se kao nemoguć materijal koji je dovodio u pitanje trenutne pretpostavke u fizici i termodinamici.

Zvuči odlično za sad, zar ne? Pa zašto onda nemamo dostupan ovaj polimer danas? Zašto avioni, svemirske letjelice, kuće, odjeća, namještaj, vojna oprema i sve ostalo nemaju potpunu izolaciju, da ne bi izgorjeli u požaru? Ako je Starlite tako nevjerovatan, gdje je onda? Da bi pronašli odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti na sami početak.

U White Sands-u, Novi Meksiko, komadić Starlite materijala je bio podvrgnut simuliranoj nuklearnoj eksploziji koja je izvaljivala drveće i bacala auta, ipak materijal nije oštećen. U Velikoj Britaniji je (Atomic Weapons Establishment) takođe organizirao test Starlite materijala gdje je materijal podvrgnut simuliranoj nuklearnoj eksploziji, koja je bila jačine 70 Hirošima bombi. Dva puta je Starlite podvrgavan ovim eksplozijama, samo se malo užario, nešto što je bilo iznad svih mogućih očekivanja. Ove eksplozije su dostizale temperature od 10.000 stepeni celzijusa, što je dovoljno da dođe do spaljivanja čistog karbona, za materijal koji je do sada poznat kao jedan koji ima najveći stupanj topljenja poznat čovjeku. To je rezultat koji se suprotstavljao našem dosadašnjem razumijevanju i shvatanju termodinamike. Ipak to se sve odvijalo pod budnim očima striktno kontroliranih i potpuno legitimnih organizacija.

Mnogo testova je bilo izvršeno i poslije toga. U Malvernu, Kraljevski signal i radarsko postrojenje, podvrgnuli su Starlite djelovanju koncentriranog lasera, jako intenzivnih zraka, koje bi vrlo lako prorezale i najtvrđi polimer kao puter. Starlite jedva da je zagreban, pokazivao je vrlo male rupe na površini gdje je laser djelovao. Naučnici u to vrijeme nisu mogli da shvate kako je to moguće i došli su do zaključka da materijal nekako absorbuje, odbija i emituje toplotu u isto vrijeme preko nekog tada nepoznatog, kompliciranog procesa koji nisu mogli da shvate. Analiza toplotnog provođenja materijala od strane naučnika pokazala je da se radi o sastavljenom materijalu sa pametnim mehanizmom zaštite. NASA je bila vrlo zainteresirana za ovaj materijal i njen glasnogovornik u to vrijeme Rudi Narangor, javno je iznio mogućnosti Starlite materijala, navodeći: ‘Uradili smo mnogo procjena i … znamo kakve sve nevjerovatne mogućnosti ovaj materijal nosi.’

Sa takvim uspjehom činilo se kao da ne postoji kraj mogućnostima. Korporacije i odbrambeni poduzetnici su počeli da vrše kontakt i da daju ponude. Neko bi pomislio da bi čovjek takvim ponudama skočio u zagrljaj, ali baš suprotno, Ward (slika ispod, čovjek koji je izmislio materijal) je sve više oklijevao kako je dobivao sve više ponuda da pusti svoju formulu iz svojih ruku. Postao je izuzetno paranoičan da bi se materijal mogao da iskoristi na način na koji nije želio. Ward je odbijao da pošalje uzorak kompanijama na testiranje, bojao se da će zle korporacije reverznim inženjeringom napraviti kopiju, te je samo jednom pustio uzorak iz svojih ruku, kada ga je poslao na testiranje u Novi Meksiko. Ward takođe nije želio da patentira Starlite jer se bojao da bi neko mogao da ukrade njegovu formulu. Čak nije dopuštao da se zaključci sa testova objave u naučnim časopisima zbog toga što se bojao da neko ne otkrije kako djeluje.

Kraj nije ništa bio bolji. Kada bi se sastao sa potencijalnim kupcima, Ward je pokazivao ekscentrično ponašanje, tako što je odbijao potpisivanje povjerljivih ugovora i inzistirao je da zadrži 51% dionica formule. Cijena koju je ponudio je vrlo često se mijenjala mnogo, jedan dan bi tražio milion funti, dok bi drugi dan tražio 10 miliona funti, cijena bi odjednom porasla. Ponekad bi zahtijevao veliki novac samo da dođe na razgovor. Bio je prema tvrdnjama vrlo tvrdoglav i teško je bilo pregovarati sa njim, pogotovo velike korporacije nisu mogle da dođu do dogovora sa njim. Paranoidni zahtjevi Warda su sabotirali ponude i pregovore tako što bi došlo do prekida pregovora sa nekoliko velikih korporacija, vojnih organizacija, NASA-om i korporacijama velikog profila kao što je Boeing, svim onim koji su pokazali interes za polimerom.

Kao rezultat paranoje Warda, pohlepe, te nemogućnosti da preda svoj pronalazak ili da dođe u dogovor sa kompanija koje su tražile da otkupe Starlite, revolucionarni polimer je ostao neupotrebljiv godinama. U posljednjim godinama svog života, Ward je smekšao i govorio je da će patentirati Starlite. Takođe je stupio u pregovore sa nekoliko velikih kompanija, kao što su proizvođači aviona. Međutim, u maju, 2011. godine, Ward je preminuo a da nije prodao svoju formulu ili način izrade. Sastav Starlite materijala je potpuna tajna i misterija. Misli se da je smjesa sastavljena od 21 sastojka, uključujući polimere i kopolimere sa organskim i neorganskim dodacima, boratom, malom količinom keramike, sa materijalima koji nekim čudom se sastoje od 90% organskog materijala, ali ništa više od toga nije poznato. Nije poznato o kojim se sastojcima radi, u kojem se odnosu miješaju ili kako se pripremaju.

Prije smrti Ward je izjavio da njegova porodica zna njegovu strogo čuvanu formulu i način izrade Starlite materijala, ipak nakon smrti niko od njih nije izašao u javnost sa tvrdnjom da zna. Do dan danas, ni jedna osoba se nije javila da zna napraviti materijal, što govori da je vrlo moguće da je Ward svoju tajnu odnio sa sobom u grob.

Velike mogućnosti koje bi takav materijal mogao da ponude su očigledne. Žalosno je to da je na kraju materijal ostao poražen smrću pronalazača, nešto što čak ni 70 Hirošima bombi nije moglo da uradi.