ŠTA JE JUGOSLOVENE 1970-tih ZANIMALO O TITU: “Koliko ima kuća, kakvu muziku sluša, koje životinje voli …”
Jugoslovene je puno toga zanimalo o Josipu Brozu Titu, od toga kakvu muziku sluša, preko knjiga koje čita, do onog najvažnijeg – nekretnina u njegovom vlasništvu.
Jasno, tekst iz 1972. koji vam donosimo u saradnji s Yugopapirom nije mogao biti nikakav drugačiji nego afirmativan, no lijepo oslikava kakav je bio odnos naroda i medija prema vođi.
Časopis ‘Front’, Maj 1972: Ogroman je odjek, dragi čitaoci, izazvala obavijest redakcije da dva broja ‘Fronta’ u cjelini posvećujemo drugu Titu. To je jedan od razloga što će moj današnji razgovor s vama takođe biti samo o jednoj temi – o Titu. Zapravo, već poduže upravo za ovakvu priliku čuvam pisma u kojima me pitate za našeg Predsjednika. Vaša pitanja se najvećim dijelom odnose na “privatnu” stranu Titova života i rada. I, druže Milane (M. Marković, Niš), budi uvjeren da nema mjesta vašem strahovanju da će drug Tito zamjeriti zbog tolike vaše ljubopitljivosti …
Elegancija, knjige, muzika …
“Našeg druga Tita mnogi već godinama svrstavaju među najelegantnije državnike svijeta”, pišete, drugarice Stojanka (S. Đurović, Cetinje), “pa bih htjela znati bira li sam svoju garderobu”. Vas, druže Joško (J. Bijelić, pitomac, Sarajevo), zanima koju uniformu maršal Tito najradije oblači (“čuo sam – vazduhoplovnu”), a tebe, druže Pavle (P. Grozdanić, učenik, Rijeka) – “može li drug Tito odjednom okačiti sva svoja odlikovanja i koliko su ona teška” (!); tebe, pak, druže Janez (J. Malič, Koper), najviše interesuje šta drug Tito najradije čita, a tebe, druže Jovane (J. Radovanović, učenik, Beograd), je li istina da Tito veoma voli film, a “posebno akcijski”. I, naposljetku, ti, druže Petre (P. Stavrovski, Bitolj), pitaš voli li Predsjednik muziku i koju.
Drug Tito, poznato je, ima istančan ukus i s pažnjom odabire svoju garderobu. On o svemu vodi brigu pa tako, razumije se, i o odijevanju. Mnogi strani novinari i ljudi drugih zanimanja ističu njegovu urođenu sklonost ka eleganciji i besprijekorno držanje i izgled. Nama poznati Fitzroy Maclean napisao je, na primjer, kako ga je iznenadilo kada je vidio s koliko je spontanosti, ležernosti, drug Tito 1944. nosio civilno odijelo poslije toliko ratnih godina u uniformi.
Druže Joško, naš maršal “najradije” oblači – maršalsku uniformu. A ona je ponekad sa vazduhoplovnim, mornaričkim ili “kopnenim” bojama i oznakama. Razumljivo, uniformu nosi kada to prilike zahtijevaju. Ali čuo sam i ovo. Jedne godine je uoči 25. maja primio pionire, svoje uvijek drage goste, u civilnom odijelu, na što mu je jedan mališan razočarano kazao da takvo odijelo ima i njegov tata (!) pa je drug Tito odlučio da je najbolje s najmlađima biti u uniformi.
E, moj Pavle, pa što misliš, kolika su “prsa” potrebna za sva odlikovanja koje ima drug Tito, a ima ih, naših i stranih, više od stotinu! A koliko su ta odlikovanja teška, prosudi i sam. Ima ih od pedesetak grama, a i od pola kilograma.
Drug Tito mnogo čita. Naučnu i političku, naročito marksističku literaturu, novine i časopise, vojnu literaturu, a naročito voli publicistička i druga djela o NOB-u. Čita i lijepu književnost, nerijetko i dvaput neko vrijednije djelo. Jednom je kazao da je zanimljivo kako je drukčije razumio Tolstoja sada kada ga je nedavno čitao, a čitao ga je prvi put još u mladosti.
Janez, u pravu si. Tito voli pogledati dobar akcijski film.
Voli, druže Petre, i muziku. Koju? Svaku dobru muziku, klasičnu, narodnu … Drug Tito i sam ponekad sjedne za klavir.
Titovo “vlasništvo”
Pišete, druže Serđo (S. Bilić, Pula), “mislim da su nepravilni nazivi ‘Titova vila’, ‘Titov dom’, ‘Titova kuća’, za razne kuće namijenjene raznoj reprezentaciji, jer to, zasigurno, nisu njegove kuće, specijalno za njega sagrađene, nego je, uglavnom, riječ o službenim rezidencijama namijenjenim boravku visokih gostiju. A drug Tito? – zar ima kuće u Jugoslaviji u kojoj on ne bi bio dobrodošli gost!”
Tebe, druže Borute (B. Mihelič, Celje), “golica” ima li drug Tito kakvo privatno vlasništvo, “jer vele da je sve što ga okružuje u društvenom vlasništvu, pa čak i “mnogi pokloni koje odasvud dobiva”.
Ti bi, druže Mitre (M. Barović, Nikšić), želio saznati koliko pisama prima drug Tito i odgovara li na svako, a ti, druže Selime (S. Hadžihasanović, Tuzla) – koje su životinje Titu najdraže.
Uobičajeno je u narodu, druže Serđo, davati pridjev “Titovi” – vila, kuća, dom. Tako nazivaju, na primjer, vilu “Dalmacija” u Splitu, kuću na Brdu kod Kranja i slično.
Dakako, kako i sami kažete, s čime se slažem, nije riječ o njegovom vlasništvu, niti su ti nazivi službeni, što međutim nikome, vjerujem, ne smeta. Isto bih to mogao kazati i tebi, Borute. Naravno, drug Tito nema nikakvo privatno vlasništvo nad ne znam kakvim dobrima, osim ako nisu posrijedi njegove lične stvari, pa su, tako, i mnogobrojni pokloni koje je dobivao smješteni u muzeju “25. maj” u Beogradu. A što ti misliš, druže Mitre, mogu li se izbrojiti sva pisma koja svakoga dana stižu drugu Titu i može li on lično na sva odgovoriti?
Razumije se, u Predsjednikovom se kabinetu pregleda sva pošta, o tome se izvještava drug Tito, mnogo toga on i sam pročita, a na mnoga pisma i lično odgovara.
Naš Predsjednik, druže Selime, zaista veoma voli životinje. Poznato je da su mu od domaćih životinja naročito dragi konj i pas …
* * *
Eto, dragi čitaoci, popričasmo o našem drugu Titu, o onome, kako rekoste, druže Markoviću, “što je većini nas manje poznato”. Nadam se da će i oni čitaoci čija pitanja ovdje nismo posebno izdvajali, kao i svi ostali, biti zadovoljni.
Drugarski vas pozdravlja Šime Kronja.
(Front, 1972.)
Izvor: index.hr
