Smatrali su ih teorijama zavjere, a onda se pokazalo da su tačne

Živimo u odličnim vremenima za teorije zavjera.

Gotovo da ne prođe dan a da se na društvenim mrežama ne pojavi neka nova umotvorina još luđa od one koju ste pročitali dan ranije.

Lažiranje slijetanja na Mjesec zamijene chemtrailsi, kad chemtrailsi dosade, kreće se u borbu za “istinu” o ravnoj Zemlji, a kad i to prestane biti zabavno, pojavi se neka nova teorija o 5G mreži. Ukratko, ovoj ekipi nikada nije dosadno.

A teorije zavjera u samoj srži nose sasvim prihvatljivu ideju – svaku informaciju koja nam je servirana valja proučiti i sagledati je s više različitih strana. No, u tome valja biti dosljedan i svoj “istraživački rad” ne svesti na prilično lijen zaključak “mainstream mediji lažu, ovaj bizarni blog govori istinu” jer tako ste dokazali samo jedno, a to je da ne tražite istinu, već samo prvi izvor koji će potvrditi vašu paranoju.

I vaša je paranoja potpuno benigna ako se svodi na besmislice kao što je “Mjesec ne postoji” ili “Elvis je još uvijek živ”. No, u današnje vrijeme kombinacija nezadovoljstva, straha, ksenofobije i ekonomske neizvjesnosti, teorije se vrlo lako mogu pretvoriti u nešto izuzetno opasno i štetno.

Nadalje, psihologija pokazuje da smo svi pretjerano sigurni u vlastitu moć rasuđivanja, percepciju i pamćenje i živimo u iluziji da svijet gledamo objektivno i da su naša uvjerenja jedina razumna. No, mnoga istraživanja pokazuju suprotno jer ni sami nismo svjesni koliko smo zapravo pristrani i koliko neke naše predrasude utječu na način na koji gledamo na svijet oko nas.

Isto tako, nije svaka sumnja teorija zavjere niti je sumnjati u službenu priču samo po sebi nešto suštinski loše. Na kraju krajeva, upravo se time bave istraživački novinari, a neki od najpoznatijih znanstvenika poput Darwina i Galileja propitivali su “službenu verziju istine”.

Naposljetku, postoje i situacije kada su se teorije zavjere pokazale istinitima i dok to sulude i lako oborive teorije ne čini ništa manje ludima niti ih opravdava, radi se o zanimljivim pričama koje vrijedi pročitati.

Kako ljude natjerati u rat?

Svaka priča čiji je cilj potaknuti ljude da se bezglavo upuste u rat trebala bi probuditi skepsu, ali ponekad prelako popuštamo pod pritiscima medija koji donose potresne priče koje i u najvećim cinicima bude revolt.

Vlasti u Americi, koja je u svakom trenutku na ovaj ili onaj način uključena u barem nekoliko ratova, ponekad moraju potaknuti mase da se trznu, istinski zamrze zemlju za koju donedavno nisu ni čuli i podrže uključivanje u još jedan oružani sukob koji pokreće vojnu industriju. Jedan od takvih sukoba bio je Zaljevski rat kada je iračka vojska koju je vodio Saddam Hussein napala i okupirala Kuvajt, što je potaklo SAD da se uključi u priču jer… Nafta.

Uglavnom, većina Amera Kuvajt nije u stanju pronaći na karti, a i glavni negativac u medijima nije bio Irak, već Iran pa samim tim ni stav javnosti nije bio da je intervencija SAD-a neizbježna.

Sve je to u trenu promijenilo svjedočenja mlade Kuvajćanke, a Saddam je nakratko postao najveći svjetski zlikovac.

U listopadu 1990. djevojka imena Nayirah svjedočila je pred Kongresom o sve gorem stanju u Kuvajtu. Česte pljačke i bezumno nasilje nisu toliko pogodili javnost kao posebno brutalan detalj da iračka vojska upada u rodilišta, vadi djecu iz inkubatora i ostavlja ih da umru na hladnom podu bolnice.

Predsjednik Bush ponovio je njezin iskaz najmanje deset puta u svojim govorima, a isto su činili i svi pobornici američke vojne intervencije.

Jedini problem? Priča je prilično mutna i Nayirah nije “samo nevina petnaestogodišnja Kuvajćanka”.

U ožujku 1991., reporter ABC-ja John Martin u svom je izvještaju istaknuo da su pacijenti, među kojima su i prerano rođena djeca, zaista umirali, ali da problem nisu bili irački vojnici, već činjenica da je većina kuvajtskih liječnika i medicinskih sestara zbog ratnih zbivanja bila prisiljena pobjeći iz zemlje. Štoviše, istaknuo je da je prilično siguran i da iračka vojska nije krala inkubatore i ostavljala djecu da umru, potvrdivši tako službene izjave iračkih vlasti.

U siječnju 1992. John MacArthur za New York Times otkriva da je Nayirah zapravo kći kuvajtskog veleposlanika u Americi, Sauda Nasira al-Sabaha, a u svemu je prste imala i PR tvrtka Hill & Knowlton čiji su zaposlenici, prema pisanju medija, prikupili svjedoke, sastavili njihove izjave i dali im instrukcije kako da budu što uvjerljiviji.

U sve je bio upetljan i pokojni kongresnik Tom Lantos koji se branio tvrdeći da nije imao razloga sumnjati u njezin iskaz, da MacArthur iskrivljuje činjenice i da se ono što je izjavila poklapalo s izjavama ostalih svjedoka. Oni drugi pak ističu da je odnos Lantosa i PR tvrtke daleko kompleksniji i da je kongresnik primao njihove donacije.

Uglavnom, kad se muljaža otkrila, invazija je bila već prošlo svršeno vrijeme i malo je tko propitivao motive iza uspješne operacije.

Zašto je Sjeverna Koreja otimala japanske civile?

Među Japancima godinama je kolala priča da agenti sjevernokorejske vlade pod krinkom noći otimaju civile i iz nepoznatog ih razloga odvode u tajne baze. Naime, između 1977. i 1983. stotine Japanaca (uglavnom dvadesetogodišnjaka i djece) netragom je nestalo iz obalnih gradova, a sumnjičavi građani za sve su krivili Sjevernu Koreju.

Ovo možda ne zvuči suludo kao teorija o “ljudima gušterima”, ali u današnje vrijeme svatko bi vam rekao da ne možete samo ispaliti “Oni otimaju civile” jer, nedostaju vam dokazi, a nemate ni jedno jedino logično objašnjenje zašto to čine. Daleko od toga da teorije nisu postojale, a uključivale su sve, od toga da ih otimaju i pretvaraju u špijune (ili kradu identitet da bi na njihovom mjestu osvanuo korejski špijun) do toga da ih otimaju kako bi naučili ponešto o jeziku i kulturi i poslužili kao instruktori sjevernokorejskim agentima.

Godinama se vjerovalo da je riječ o najobičnijem urbanom mitu nastalom iz nategnutih političkih odnosa, a i sjevernokorejske vlasti poricale su bilo kakvu upletenost u otmice.

No, ispostavilo se da nije riječ o paranoji i praznim pričama.

Tek 2002. sjevernokorejski vođa Kim Jong-il javno je priznao da je Sjeverna Koreja otela trinaestero građana, a broj je s vremenom porastao na 17 iako mnogi smatraju da se radi o nekoliko stotina građana.

Petorica su vraćena, ali postoji još mnogo rupa u službenom objašnjenju. To je ujedno i jedan od centralnih problema u odnosima dviju zemalja.

Operation Embarrass: Britanci lažirali teroristički napad

Da Ameri nisu usamljeni u muljažama pokazuje i slučaj Britanaca koji su lažirali terorističke napade.

Iako bismo svaki teroristički napad mogli nazvati “perfidnim vladinim planom s ciljem ostvarenja mračnih ciljeva”, bez dokaza, radi se o pukom lupetanju. No to ne znači da takvih pokušaja nema ili da ih nije bilo.

U svojoj knjizi The Secret History of MI6 autor Keith Jeffery otkriva plan britanske tajne službe da u periodu od 1946. do 1948. spriječi ulazak židovskih izbjeglica u Palestinu, a omiljene metode bile su propaganda, širenje dezinformacija i postavljanje eksploziva na izbjegličke brodove.

I ne radi se o teoriji jednog čovjeka ili nagađanju. Riječ je o knjizi koju je “amenovala” i tajna služba.

Bitno je naglasiti da je povijest Izraela neodvojiva od Velike Britanije čiji je ministar vanjskih poslova James Balfour još 1917. židovima obećao domovinu na Bliskom istoku, a Britanci su i 1948. imali važnu ulogu u nastanku države Izrael. Naravno, ubrzo su shvatili i da osnovati takvu državu na lokaciji gdje su okruženi muslimanima i Arapima možda i nije najbolji recept za mir u regiji.

Upravo ih je ta spoznaja i potakla da pokušaju spriječiti masovno doseljenje židovskih izbjeglica u Palestinu.

Plan je bio jednostavan. Nakon što bi brod digli u zrak, za sve bi okrivili izmišljenu palestinsku terorističku organizaciju koja bi preuzela odgovornost za napade. MI6 je 1947. i 1948. sabotirao čak pet praznih izbjegličkih brodova koji su trebali krenuti za Italiju, a napadi su trebali obeshrabriti izbjeglice.

Britanija je strahovala da bi masovno doseljenje moglo izazvati nemire i rat u regiji, a masovna uhićenja nesretnih ljudi koji su jedva preživjeli Holokaust nisu dolazila u obzir. Lažiranje terorističkih napada djelovalo im je kao bolje rješenje.

Zanimljiv poslovni odnos nacističke Njemačke i SAD-a

Teorije zavjere i nacisti idu ruku pod ruku i savršen su spoj. Scenariji se pišu sami od sebe, a čak i najluđe ideje predivno funkcioniraju (“Iron Sky”). U isto vrijeme radi se i o rasadniku budalastih teorija od kojih se mnoge i dan-danas uzimaju zdravo za gotovo.

No, u isto vrijeme postoje i činjenice koje u prvi mah djeluju kao plod mašte, ali daleko su od toga.

I dok je javnost još kasnih tridesetih bila svjesna prijetnje koju nacistička Njemačka predstavlja (dokumentarni film Jacka Glenna Inside Nazi Germany), postojali su ljudi poput američkog senatora Prescotta Busha (otac/djed bivših američkih predsjednika) koji je profitirao od suradnje s istim ljudima koji su Hitleru pomogli da se dokopa vlasti, a suradnju je nastavio i nakon ulaska Amerike u rat.

Iako postoje i umjerenije verzije po kojima Bush nije bio simpatizer nacističke ideologije, već klasični ratni profiter, vrijedi spomenuti i da je isti taj Prescott Bush osumnjičen da je 1933. s još nekoliko bogatih industrijalaca i bankara naumio s vlasti pučem ukloniti tek izabranog Franklina D. Roosevelta i na njegovo mjesto postaviti general-majora Smedleyja Butlera koji bi uveo fašističku diktaturu (tzv. “Business Plot”). Smedley je sve razotkrio, a upleteni su redom poricali Butlerove optužbe.

No, nisu se samo nemoralni bogataši okoristili. Pedesetih godina Amerika je u sklopu operacije Spajalica odlučila pronaći posao za 1500 njemačkih znanstvenika i inženjera koji su nakon Drugog svjetskog rata preselili u SAD.

Tadašnji predsjednik Harry Truman javno je dao do znanja da mjesta nema za bivše naciste i njihove pomagače, ali to nije bilo potpuno točno. Dr. Hubertus Strughold, jedan od “novih prijatelja” SAD-a, optužen je da je tijekom rata vršio eksperimente nad zatočenicima koncentracijskih logora i epileptičnom djecom, a dr. Kurt Blome bio je direktor nacističkog biološko oružanog programa.

Blome se istim poslom nastavio baviti i u SAD-u, kasnije je radio i kao liječnik u zapadnoj Njemačkoj, bio je politički aktivan kao član desničarske stranke, a preminuo je u Dortmundu 1969.

Više o operaciji možete pročitati u bestseleru Annie Jacobsen Operation Paperclip: The Secret Intelligence Program That Brought Nazi Scientists to America koju su Boston Globe i Apple iBooks proglasili jednom od najboljih knjiga 2014.

Kontrola uma

Jedan od najvećih strahova paranoika je da vas vaša vlada nadzire. Strahovi Amerikanaca ostvarili su se zahvaljujući Edwardu Snowdenu koji je šokantnim otkrićem nakratko uznemirio ne samo američku već i svjetsku javnost. Nakon što je istina izašla na vidjelo, ljudi su se nakratko uznemirili, pomirili s činjenicom da ionako svi imaju uvid u njihovu svakodnevicu i mirno nastavili voditi živote na društvenim mrežama.

Sljedeći strah je strah od vlade koja kontrolira vaše misli, a što se teorija zavjere tiče, ta je pri samom vrhu i eventualno joj mogu parirati teorija o “ljudima reptilima”, “petorici koja vladaju svijetom” ili “Mjesecu koji je zapravo svemirski brod odakle nas nadziru Oni”.

No, ako već niste pogledali The Men Who Stare at Goats, vjerojatno vam nije poznato da je CIA još od pedesetih pokušavala na sve moguće načine utjecati na misli pretvarajući ljude u pokusne kuniće.

Teoretičari su još onda pokušavali uvjeriti javnost da CIA smjera nešto gadno, ali nitko im nije vjerovao. Tvrdili su da su agenti CIA-e ne samo spremni već i sposobni provesti masovnu kontrolu uma. Doduše, bili su samo napola u pravu. CIA je stvarno imala “najbolje namjere” kontrolirati misli, ali nije im pošlo za rukom to ostvariti.

Detalji o zloglasnom projektu MKUltra pojavili su se 1975. i premda su mnogi dokumenti uništeni, razmjeri njihove ludosti izašli su na vidjelo.

Istraživanje se provodilo na različitim mjestima, od bolnica, preko zatvora pa sve do sveučilišta gdje su agenti nevinim žrtvama bez njihova znanja davali LSD. Vjeruje se da je u ovim eksperimentima život izgubilo najmanje dvoje ljudi, a jedan od njih je 43-godišnji biokemičar Frank Olson koji je pod utjecajem droge odlučio skočiti kroz prozor tijekom teške psihotične epizode. Neki tvrde da je slučajno pao, a članovi njegove obitelji uvjereni su da je ubijen.

Neki od ciljeva programa koji su isplivali objavom dokumenata (unatoč iskrenim nastojanjima direktora CIA-e Richarda Helmsa da ih uništi) su: istraživanje supstanci koje izazivaju nelogično razmišljanje i impulzivnost čime bi se diskreditiralo političke protivnike u javnosti, supstance koje povećavaju percepciju, materijali koji bi ubrzali ili usporili starenje žrtve, materijali koji bi izazvali reverzibilne simptome u svrhu lažiranja bolesti, supstance koje povećavaju otpornost na pranje mozga i mučenje tijekom ispitivanja, materijali koji mijenjaju osobnost tako da osobu učine ovisnom o drugoj osobi, otkrivanje seruma istine ili sredstva kojima se potiskuje ambicija i smanjuje učinkovitost na poslu (tragovi se ne smiju pojaviti u krvnim nalazima).

Neki pokusni kunići sami su se prijavili, a među njima je i autor Leta iznad kukavičjeg gnijezda Ken Kesey, američki kantautor i pjesnik Robert Hunter, bostonski mafijaš James “Whitey” Bulger koji je pristao na testiranje za vrijeme odsluženja zatvorske kazne, ali i serijski ubojica Ted Kaczynski (poznat i kao Unabomber) koji je još kao 17-godišnjak sudjelovao u zastrašujućem eksperimentu psihologa Henryja Murraya u kojem su ispitanici izloženi ekstremnom stresu, a mnogi smatraju da je upravo ovaj eksperiment izazvao njegovo kasnije ponašanje.

Očekivano, teoretičarima zavjere ovo je neiscrpan izvor inspiracije, a mnogi i danas tvrde da CIA nikad nije napustila ovaj program i da je priča koju vlasti serviraju samo “proziran paravan”.

Kako sakriti masakr

Svaka dobra teorija zavjere mora imati priču o vlastima koje na ovaj ili onaj način prikrivaju istinu od svijeta jer kako bismo drukčije objasnili da toliko “ovaca” i dalje ne vidi što nam rade chemtrailsi. Ipak, s obzirom na to da je internet prepun videa i tekstova u kojima se ta istina razotkriva, vlasti očito ne rade dobro svoj posao.

I dok je gotovo nemoguće povjerovati da bi ovako masovna i sveobuhvatna operacija prikrivanja bila izvediva, dogodilo se nešto slično, ali žrtava je bilo puno manje.

Da stvar bude gora, vlasti se čak nisu upustile u prikrivanje, već je sve više rezultat gomile običnih ljudi s jakom željom da potisnu nezamislive zločine i žrtve koje su bespomoćne da to promijene.

Sve se odigralo u Tulsi (savezna država Oklahoma) 1921. U središtu priče bio je crni mladić imena Dick Rowland i bijela djevojka Sarah Page, mjesto radnje je lift, a mladić je navodno napastovao djevojku. U to vrijeme biti crn i dodirnuti bijelu djevojku bilo je dovoljno da vas zatucani rasisti linčuju, a upravo se o tome počelo šuškati nakon što su Rowlanda ekspresno uhitili.

Tulsa je u to vrijeme bila mjesto “Crnog Wall Streeta”, a radilo se o rijetkom primjeru nečeg pozitivnog što je proizašlo iz segregacije. Crni Wall Street bio je velik dio grada u kojem su poduzetni Afroamerikanci uspjeli stvoriti vlastite uspješne poslove. Naravno, uspješni Afroamerikanci poseban su trn u oku bijelih rasista.

Uglavnom, na dan uhićenja, ljutita masa bijelaca pojavila se pred zatvorom i bili su spremni na linč. U isto vrijeme, okupio se i veći broj crnaca kako bi ga od linča zaštitili.

Netko je zapucao iz vatrenog oružja i stvar je brzo eskalirala i pretvorila se u jedan od najgorih rasnih nereda u povijesti SAD-a. Fizički obračuni i podmetanje požara bili su početak, a uskoro su s lokalnog aerodroma poletjeli i piloti koji su doslovno bombardirali crne četvrti.

Nakon 16-satnog masakra, prema službenim zapisima bilo je 39 poginulih, uništene su dvije afroameričke bolnice, a uništen je i Crni Wall Street. Vrlo brzo krenulo se s prikrivanjem istine. Tijela su pobacana u masovne grobnice ili pobacana u rudnike ili rijeku.

Gotovo 80 godina službena je brojka bila 39 poginulih. Točnije, sve do kasnih 90-ih kada je detaljna istraga pokazala da se radi o najmanje 300 žrtava, a mnogi Amerikanci za cijeli događaj dugi niz godina nisu ni čuli.

Neki sve dok nisu pogledali epizodu serije Watchmen.

Izvor: index.hr