SLANO KOPOVO: Ostatak nekadašnjeg Panonskog mora
Slana, Šoškop ili Lesno kopovo, kako još zovu ovaj jedinstveni akvatorij, nalazi se u sjevernom Banatu i predstavlja specifičan i raritetan rezervat prirode sa čak 203 vrste ptica
Niko ne sanja o plovidbi i moru tako intenzivno i ludo kao žitelji nekadašnje rimske provincije Panonije, velike nizije u slivu Dunava, Save, Tise i Morave, između planinskih vijenaca Alpa i Karpata. To je, čini se, sasvim logično, jer danas grade kuće, hodaju, oru, ljube i psuju zemlju koja je nekada bila dno velikog i silnog mora.
Neki žitelji Vojvodine danas sebe doživljavaju kao ostarjele mornare na suhom, nalik starim, nasukanim brodovima, jedrenjacima iskidanih jedara i pramca zabodenog u pijesak, kojima samo povoljni vjetar nedostaje da bi se, puni nove nade, otisnuli na debelo more. Čak i u zlo doba, kad se preko noći izliju široke, naizgled pitome ravničarske rijeke ili podzemne vode krenu iz dubina i prekriju oranice i slatine, oni prihvataju da je to samo hir prirode, a krivicu prestrojavaju na kolosjek sopstvenog nehaja, pa još sa ushićenjem govore da se to, eto, vratilo Panonsko more. U tom snu o povratku nekadašnjeg Panonskog mora, u kojem su živjeli delfini (Cyrtodelphis), džinovski kitovi (Cetotherium) i opasne ajkule (Carcharodon megalodon) ovdašnji svijet, a naročito Banaćani, redovno plasiraju priču o panonskoj Atlantidi, o izgubljenim gradovima i varošima koje je progutalo grotlo vode ili su ih u dubinu povukli tegovi blata. Taj san toliko je intenzivan, jak i omamljujući da žitelji ovog područja, zanijeti oniričkom vizijom, ne vide (istina maleni, od glavnih puteva malo skrajnuti i od nadležnih loše obilježeni) jedinstveni i, moguće, jedini ostatak nekadašnjeg Panonskog mora – jezero Slano kopovo.
Slano kopovo, šest kilometara istočno-sjeveroistočno od Novog Bečeja, ipak nije drevni ostatak nekadašnjeg mora, ali je njegova važnost i značaj, kao specifičnog i raritetnog rezervata prirode, potvrđena 2004. godine stavljanjem na listu Ramsarske konvencije, na kojoj se nalaze močvarna područja koja su od međunarodnog značaja naročito kao staništa ptica močvarica. To je, dakle, slani akvatorij specifičan po jedinstvenim panonskim ekosistemima tipičnim za slane, muljevite bare i njihove povremeno presušene dijelove. Koncentracija soli varira u zavisnosti od količine vode i kreće se od 7825 do 64.134 mg/l. Porijeklo soli u jezeru naučnici dovode u vezu sa potolinskim karakterom Panonske nizije, koja je okružena vijencem Karpata.
“Ovaj planinski vijenac karakterističan je po prisustvu eruptivnih stijena i kristalastih škriljaca koji u vidu oslobođenih elemenata bivaju nošeni planinskim rječicama i taloženi u banatskoj ravnici”, objašnjava dr Branislava Butorac, iz Zavoda za zaštitu prirode Srbije, odjeljenje u Novom Sadu. Pošto su lako rastvorljive, ove soli zasoljavaju tlo koje je ionako slano zbog visokog nivoa podzemnih voda. U klimatskim uslovima Vojvodine, te soli se talože na površini tla, a zbog toga, kada se u ljetnjim mjesecima voda povuče, Slano kopovo biva pokriveno bijelom skramom debelom i nekoliko centimetara. So i voda (ekološka ravnoteža diktirana je kako vodnim režimom, tako i karakterom podloge, u ovom slučaju solončak) osnovni su ekološki faktori koji određuju uslove života na Slanom kopovu. Ovaj tip bara jednostavno nestaje, zbog čega je Zavod za zaštitu prirode Srbije pokrenuo akciju za očuvanje Slanog kopova, uvažavajući važnost tog jezera zbog samo njemu svojstvene reprezentativnosti, značajnog i bogatog ptičjeg svijeta, specifičnog florističkog diverziteta i veoma heterogene strukture slatinske vegetacije …
Slana, Šoškop ili Lesno kopovo, kako još zovu ovaj jedinstveni akvatorij, nalazi se u sjevernom Banatu, na aluvijalnoj ravni omeđenoj trasom puteva Novi Bečej–Kikinda i Novi Bečej–Bašaid–Zrenjanin. Sa druma se samo nazire tirkizna traka, više u vazduhu, kao da lebdi, nego da je na zemlji. Jata ptica i titraji vode, čiji se lik ogleda u blistavoplavom koloru neba. Puta nema. Treba ići pješice, preko slatine, pastirskom stazom koju su, između rijetkog rastinja, sive trave, žbunova šipka i mirisa tek uzorane zemlje, utabala stada krava i ovaca. Miris soli puni nozdrve. Omamljuje. Čoban i pulin drijemaju kraj ognjišta u zaklonu od pruća i tuluzine. Stado poleglo. Vjetar stao.
Bijeli oreol soli blješti oko jezera. Vode tada ima tek malo, koliko “u oko da stane”. Slano kopovo se puni atmosferskim padavinama, površinskim priticanjem i podzemnim vodama, dok vodu gubi samo isparavanjem. S proljeća je puno vode, pa mu je tada i površina najveća i iznosi oko 140 hektara, dok je izmjerena dubina oko 70 centimetara, a u najvećem dijelu basena ne prelazi 20 centimetara. Ponekad potpuno presuši. Ostaje bijela fleka. Beonjača, slijepa, bez zjenice. Ali već potkraj ljeta, i u ranu jesen, udubljenje blagih strana i širokog dna, oko kojeg su humke, mali brijegovi, ispunjava voda, koja život znači za mnogobrojne vrste ptica, od kojih većina pripada gnjezdaricama. Među njima su posebno interesantne vrste gnjezdarica atipične za Panonsku niziju, a opet tipične za pontsko-kaspijske slatine i morske obale, poput običnih, krivokljunih i sjevernih gnjuraca, modrovoljke, brkate sjenice i drugih.
Izvor: nationalgeographic.rs
