SJEĆANJA ČUVA U FIOKAMA: Beograđanin ima nesvakidašnju KOLEKCIJU USPOMENA na Tita i Jugoslaviju

September 16, 2019 Uspomene, Zanimljivosti

Vladimir Vignjević je jedan od najvećih kolekcionara stvari iz Titovog vremena, a time je počeo da se bavi još sa 12 godina.

Kao na času istorije, Vladimir nam je ispred Kuće cvijeća, pokazivao svoje bogastvo koje kako je rekao, skuplja već više od tri decenije.

Od slika, preko znački, knjiga, zastava i novina sve se to može naći u njegovom domu, a tokom 4. maja i ispred Kuće cvijeća, gdje prodaje neke od stvari.

– Imam više od 200 slika Tita, više od 100 zastava različitih veličina, goblena, novina iz 1980. godine, oko 300 knjiga i drugih stvari koje asociraju na Jugoslaviju. Sa 12 godina sam počeo da kupujem ove stvari, nešto od džeparca a nešto sam i dobijao. Sada sam odrastao čovjek, a ta ljubav prema Titu i kolekcionarstvu ne jenjava, već je sve veća. Svake godine dolazim ovdje, ispred Kuće cvijeća, tokom najbitnijih datuma 4. maja, 25. maja, 20. oktobra i 29. novembra. Bilo da je kiša, snijeg, ili prži sunce, ja sam uvijek tu da mu odam počast – priča Vladimir Vignejvić.

Dolaze ljudi, stariji i mladi, kaže Vladimir, da otkupe njegove stvari, ali ipak najčešće svraćaju stranci. Kao najvrijednija stvar koju posjeduje je zastava koja se tada viorila na Skupštini.

– Ona je mi je veoma draga, dugačka je oko četiri i po metra. Osim zastave veoma mi je bitna i velika Titova crno-bijela slika, ona zaista mnogo vrijedi, ali i novine koje su izašle 4. maja 1980. kada je rečeno da je drug Tito umro. Sve to sam ja godinama skupljao, išao na pijacu, otkupljivao od ljudi koji se bave sličnim poslom, nisam žalio novac, želio sam jedino da to posjedujem. Jer sve ovo što imam, to nema cijenu – kaže ovaj kolekcionar i dodaje da ovim stvarima smrti nema osim ako ih napadnu moljci, ili zaborav.

Kada se sjeti Tita, sjeti se mnogo ljepših i bezbrižnijih vremena, i žao mu je što je samo kratko bio dio Jugoslavije.

– Kada sam bio mali išao sam na Partizanov stadion kada se nosila štafeta. Tada sam ga izdaleka vidio i to je bio jedini put. Onda je uslijedila sahrana. Imao sam tada osam godina. Otac koji je bio vojno lice vodio me je sa sobom. Sjećam se da je bilo mnogo ljudi i da je svima bilo neizmjerno žao. U to vrijeme Tito nam je svima bio veoma bitan, u mojoj porodici se o njemu pričalo kao o članu porodice, pa su tu ljubav usadili i prenijeli i na mene – dodaje Vladimir.

Kako kaže nedostaju mu ta vremena iako je bio samo dijete, i smatra da se to nikada neće ponoviti.