Serijski ubica koji je doslovno lovio žene kao divljač po bespućima Aljaske

Tanka je granica između realnosti i filmske imaginacije što potvrđuje i slučaj koji se zbio prije nešto manje od pola vijeka na Aljasci.

U razdoblju između 1971. i 1983. na području Anchoragea serijski ubica Robert Hansen ubio je najmanje 17 žena.

Buđenje revolta

Hansen je odrastao u strogoj atmosferi u kojoj je morao od ranih dana raditi u porodičnoj pekari. Bio je sramežljiv i mucao je, a u pubertetu je imao teških problema s aknama zbog čega su ga zadirkivali u školi, a tinejdžerke su ga redom odbijale i ismijavale. Sve je to dovelo do revolta prema ženskom polu u ranim godinama njegova života.

Teške dijagnoze

Hansenu je već u dvadeset i prvoj godini dijagnosticiran težak poremećaj osobnosti, bila je to manična depresija, a to je samo bila jedna od više dijagnoza koje će zaraditi tokom života. Iako se uspio oženiti i postaviti život na noge, nešto mu jednostavno nije davalo mira te je počeo s manjim kriminalnim deliktima poput paleža i sitnih krađa. Nakon prvih optužbi i kraćih zatvorskih ili uslovnih kazni odselio je s drugom ženom u daleki Anchorage na Aljasci.

Početak osvetničkog pohoda i rast samopouzdanja

Prema njegovom psihološkom profilu smatra se da je u njemu od djetinjstva ključala želja za osvetom, koja je s godinama postajala sve veća. Želio se osvetiti svima onima za koje je smatrao da su mu nanijeli nepravdu. U ranim 70-im godinama prošlog vijeka razvio je taktiku osvete ženskom rodu. Iako je tada već bio u drugom braku i iz tog drugog braka je imao dvoje djece, to ga nije spriječilo da krene u osvetnički pohod. Na meti su mu bile tinejdžerke, djevojke i zrele žene. No, sve su one imale jednu zajedničku crtu, a to je da su bile s margine društva i za život su najčešće zarađivale kao egzotične plesačice ili prostitutke. Zbog toga se Hansen znao našaliti da prostitutku ne možeš jednostavno silovati. S ovim ubistvima koja su prolazila dijelom nezapaženo ili barem nisu povezivana s njim, dobio je i dobru dozu samopouzdanja pa je tako prevario nekako u tom razdoblju i osiguravajuću kuću. Inscenirao je provalu u svoj dom, a dobivenim novcem je otvorio porodičnu pekaru, a kasnije kupio i avion.

Lov na žene

Njegov modus operandi se sastojao od toga da bi žene “kupio” na sumnjivim mjestima zatim bi ih dovozio svojoj kući, naravno u vrijeme dok su žena i djeca bili odsutni na neko duže vrijeme, pa ih je tu silovao i mučio na razne načine. Kada bi ih se zasitio odvozio ih je avionom u divljinu Aljaske gdje bi ih puštao, a potom lovio kao divljač. Ubijao ih je puškom ili nožem, kako mu se prohtjelo. Ta njegova lovačka igra potrajala je sve do sredine juna 1983. kada je jedna od žrtava sedamnaestogodišnja egzotična plesačica i prostitutka Cindy Paulson uspjela pobjeći prije nego ju je ukrcao u kokpit svog aviona. Ona je iskoristila trenutak otmičareve nepažnje i s lisicama istrčala na obližnju aveniju. Nakon niza peripetija i razgovora s policijom njezino svjedočenje je proglašeno upitnim jer je radila to što je radila odnosno za njih je bila obična uličarka. No kako je na području Aljaske nađeno do tada više ubijenih žena na sličan način, stvar je odlučio preuzeti FBI.

Serijski ubica koji je zazirao od javnosti

Detektiv Glenn Flothe se posvetio slučaju i na njegovu inicijativu uz podršku FBI-ja došlo je do pretresa Hansenovog aviona, auta i kuće, a tom su prilikom nađene lične karte ubijenih i nestalih žena, njihov nakit i neki drugi suveniri koje je ovaj sakupljao. No najzanimljiviji je bio nalaz karte na kojoj su bila označena mjesta brojevima, a koji su nekada bili povezani s mjestima ubistva. U zamjenu za određene ustupke poput neizvještavanja medija Hansen je pristao sarađivati s policijom te su uz njegovu pomoć locirana ubijena tijela i vraćena porodicama. On je u početku istrage sve negirao, a kasnije je priznao krivicu i počeo kriviti ubijene i silovane žene za svoje postupke. Osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu bez mogućnosti pomilovanja. Prema ovom slučaju snimljen je i film nazvan “The Frozen Ground” s Johnom Cusackom, Vanessom Hudgens i Nicolasom Cageom 2013. godine.

Hansen je umro 2014. u sedamdeset i petoj godini života. Za razliku od većine serijskih ubica koji su uživali u medijskoj pažnji on je nije želio i zazirao je od nje, pa mu se sigurno nije svidjela ideja snimanja filma, bazirana na njegovoj životnoj priči.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr