SAVRŠENO IZRAĐENA NARUKVICA STARIJA OD 9.500 GODINA ZBUNJUJE NAUČNIKE: Kako je čovjek iz kamenog doba mogao da je napravi, kada bi je teško napravile i NAJMODERNIJE MAŠINE DANAŠNJICE?!

Svijet je prepun arheoloških zagonetki koje nas zbunjuju na različite načine – ili se nalazi ne poklapaju s prihvaćenim vremenskim slijedovima ili su nalazi pronađeni na mjestu na kojem se ne bi trebalo da nalaze ili su prastari artefakti toliko savršeni da izgledaju kao da su napravljeni današnjom tehnologijom pa čak i modernijom od one koju mi koristimo danas.

Jedan takav predmet pronađen na području Turske, postao je zagonetka koju, izgleda, nismo u stanju da odgonetnemo.

Naučnici su odlučili da detaljnije ispitaju ostatke obsidijanske narukvice pronađene 1995. na području arheološkog lokaliteta u Aşıklı Höyük u Turskoj. Ova 9.500 godina stara narukvica je analizirana uz pomoć trodimenzionalnog kompjutorskog skeniranja što je, umjesto odgovora, još više zbunilo naučnike, jer se pokazalo da bi bilo jako teško ili gotovo nemoguće ovakvu narukvicu napraviti uz pomoć najmodernijih mašina za oblikovanje obsidijana ili sličnih materijala.

Istraživači instituta Français d’Etudes Anatoliennes u Istanbulu i laboratorije Tribologie et de Dynamiques des Systèmes, istraživali su obrađenu površinu narukvice i njena mikro topografska svojstva. Pri tome su otkrili njene nevjerovatne osobine, uradivši i ekspertizu obrade-načina kojim je napravljena. Ostaje misterija kako je neolitsko društvo iz lokaliteta Aşıklı Höyük uspjelo da napravi takav nakit.

Ova narukvica je najstariji obrađeni predmet izrađen u Neolitu. Predmeti od obsidijana su se najviše pravili od 7000. do 6000. godine prije nove ere, i to za sve moguće svrhe: ogledala, oštrice, posude …

Ekspertiza obrade narukvice i njena politura je toliko sofisticirana da parira današnjim tehnikama politure. Narukvica je datirana u period od 7500. prije nove ere, ali uz napomenu na nedavno otkriće da Sunce djeluje na radioaktivne materijale, tj. stvara anomalije u raspadu radioaktivnih materijala, istih onih materijala sa kojima mi datiramo arheološke nalaze.

Na osnovu podataka iz zadnjih istraživanja, s pravom sumnjamo da se datiranja mogu pomnožiti s faktorom dva, što bi značilo da su artefakti barem duplo stariji. Koliko god da je narukvica zaista stara, svakog stručnjaka zapanjuje način na koji je izrađena.

Ona je prečnika od 10 centimetara, širine 3,3 centimetra. Kompjuterskim skeniranjem narukvice otkriva se njena perfektna izrada. Nepravilnosti su pronađene tek na skali od nanometra to jest miljarditom dijelu metra.

Istraživanja su otkrila da je narukvica stvorena visoko specijalizovanom proizvodnjom i tehnologijom. Na njoj se ne prepoznaju nikakve greške ili nepravilnosti. Osim podatka da je savršeno okrugla, ujednačene debljine i simetričnog oblika sa svih strana, zbunjuje nedostatak tragova izrade, ogrebotina ili drugih nepravilnosti na površini što još više zbunjuje, jer je neshvatljivo da su se takvom tehnikom poliranja koristili pradavni ljudi.

Kompleksna politura na ovoj narukvici pokazuje mikro neravnine tek veličine od nanometra. Mi takve nepravilnosti možemo vidjeti tek uz pomoć jakih mikroskopa. Ako je prastari čovjek iz neolita, to jest mlađeg kamenog doba bio u stanju da napravi tako nešto, on je morao da koristi teleskopska sočiva da bi bio u stanju da izravna nepravilnosti koje su toliko male.

Ovaj predmet, zajedno sa još šezdesetak krhotina i predmeta nađenih na istoj lokaciji samo stvara još više pitanja na koje današnja nauka jednostavno nema odgovora.

Izvor: urbancube.rs