Sadaka Taşları: Osmansko kamenje milosrđa
Tek u suvremeno doba započelo je i sistemsko istraživanje osmanskih kulturnih i drugih, plemenitijih, uticaja. Ipak, neki od elemenata osmanske kulturne ostavštine tek su nedavno došli u područje interesa javnosti i u samoj Turskoj. Među njima, u trenutnom razdoblju ekonomske nesigurnosti, posebnu pažnju zaslužuje koncept poznat pod nazivom sadaka taşı ili kamen milosrđa.
Riječ je o uspravnim kamenim stubovima sa zdjelastim udubljenjem na vrhu koji su u osmanskom razdoblju postavljani na javnim mjestima, obično u dvorištima džamija ili pri ulazima na mezarjima, mostovima ili česmama. Takve su instalacije omogućavale njegovanje običaja anonimnog doniranja novca od strane bogatijih građana, odnosno anonimnog uzimanja istog, prema potrebama, od strane njihovih siromašnijih sugrađana. Naime, osim što su jednostavno služili kao praktična odlagališta novca, ovi su stubovi namjerno podizani toliko visoko da prolaznici nisu mogli zaključiti uzima li osoba koja pruža ruku prema njihovom vrhu novac ili ga stavlja u udubljenje. Osim islamskih vjerskih propisa koji su podsticali na skrivenost u davanju milostinje, zasigurno je na razvoj takvog koncepta uticala i želja za suzbijanjem potencijalnog srama zbog neimaštine.
Uz ovakvo kamenje, tokom osmanskog perioda na ulicama su postavljani i binek taşı (kamenje za lakše uzjahivanje konja), hamal taşı (kamenje za odlaganje tereta zbog odmora od nošenja) i yitik taşı (kamenje za izgubljeno-i-nađeno). Dok je nekada, sudeći barem prema onima evidentiranima, u Istanbulu bilo gotovo 160 kamenova milosrđa, danas ih je preostalo jedva tridesetak, pri čemu je u većini slučajeva riječ tek o kamenim temeljima ili prenamjeni u javne pepeljare. Osim u bivšoj prijestolnici, ostaci su pronađeni i u Jeruzalemu, Tunisu, Ohridu i drugim prostorima nekadašnje osmanske vlasti.
No, uprkos prestanku aktivne uloge kamenja milosrđa, solidarnost je ostala snažnim obilježjem turskog društva, posebno se izrazivši od početka nedavne epidemije i njezinih negativnih ekonomskih posljedica. Među ostalim, jedan od njezinih vidova čini ostavljanje viškova namirnica obješenih na kukama na javnim mjestima. Premda takvih akcija ima i u drugim sredinama, moguće je i da ovaj čin svoj korijen vuče iz osmanske prošlosti, odnosno iz običaja kupovanja dva hljeba i ostavljanja jednog na ulazu u pekaru zvanog askıda ekmek.
Autor: Saša Vuković
Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba
