Ruđer Bošković se zanimao i za paranormalni svijet, a posebno za engleske duhove
O ovom događaju u Londonu Ruđer Bošković nikada nije napisao ni slova. Čak ni u pismima koja je redovno, podrobno opisujući sve ono što mu se događalo u Londonu, Oxfordu, Cambridgeuu i Greenwichu, slao svome bratu u Dubrovnik, nije to spominjao
Za velikog Boškovića znalo se širom Evrope, prije svega kao tvorca nenadmašnog djela “Teorija prirodne filozofije”. Znalo se i da je bio sjajan pjesnik, ali tek zahvaljujući autobiografskoj knjizi “Moj život i moje doba”, engleskog slikara Joshue Reynoldsa, saznali smo da se bavio i pravim engleskim duhovima!
Bošković je u svoje vrijeme bio poznat kao tvorac jedne od najznačajnijih teorija svog doba. Plamen njegove misli sačuvala je najprije Mileva Marić, prva supruga Alberta Einsteina, a zatim i Tesla, koji je bio čvrsto uvjeren kako je Einstein, zloupotrijebivši Milevino poznavanje Boškovićevog djela, na njegovim dostignućima izradio svoju teoriju relativnosti. Oba velikana, i Tesla i Bošković, nisu se ustručavali uroniti i u neke tajne duhovnog svijeta. Obojica su se tako, svaki sa svojim poslom, obreli u Londonu i tamo doživjeli neobične susrete.
Tesla je upoznao Williama Creeksa, jednog od najvećih mističara tog doba, a Bošković utjecajnog slikara Joshua Reynoldsa, a potom i duha lično!
I pas je bio mrtav
Bez sumnje, jedan od najvećih umova 18. vijeka, boravio je u Engleskoj u vrijeme kada je širom Evrope započeo progon Isusovačkog reda, kome je i Ruđer pripadao. Ovaj hrvatski naučnik je 1759. godine napustio Rim i krenuo na put po Italiji, Njemačkoj, Holandiji i Engleskoj. Naročito je svečano dočekan u Londonu 1760. godine, u Kraljevskom naučnom društvu, koje ga je, na prijedlog poznatih engleskih astronoma Bradleya i Maskelynea primilo za člana. Sestra Anica Bošković, s kojom je Ruđer vodio prepirku na “slovinskom” jeziku, u jednom pismu mu poručuje: “To je veliko čudo, ja pomišljam sama sobom, da Inglezi koliko tebe katolika i jezuita ćute, da biraju između svijeh njihovijeh.”
Sir Reynolds, međutim, Ruđerov boravak u Engleskoj spominje po jednom drugom detalju, a to je njihov zajednički susret s – engleskim duhom!? Reynolds (1723 – 1792) je, inače, engleski slikar i teoretičar slikarstva čiji je rad zabilježen u svim značajnijim enciklopedijama u kojima se ističe kako su njegovi prefinjeni portreti (Princ od Walesa, Lady Spencer) najčešće inspirisani uzorima prošlih epoha …
Kako je došlo do toga da Reynolds zabilježi slijedeću priču?
Te mračne ljetne noći prema londonskom predgrađu kretala se kočija s petoricom putnika. Cilj im je bio da u jednoj napuštenoj kući provjere koliko su teorije o “engleskim duhovima” održive. Međutim, već kada se kočija sa neobičnom “ekspedicijom”, zaustavila pred kućom sa spuštenim kapcima, u pustoj ulici koja je ostavljala sablasan utisak, dvojica putnika su odustala od daljnjeg učešća u predstojećem “eksperimentu”.
Sir Joshua Reynolds, Ruđer Bošković kao i pisac govornik Edmund Burke, bili su odlučni da stvar istjeraju do kraja. Joshua je prišao masivnim vratima i tri puta udario metalnim obručem.
“Udarci su odjeknuli pustom ulicom. Nekoliko minuta vladao je mir, da bi se potom, uz škripu nepodmazanih šarki, teška vrata otvorila. Pred njima nije bilo nikoga!”
Nestanak sata i pištolja
Troje radoznalih prijatelja ušli su u stari, prašnjavi salon u kome gotovo da i nije bilo namještaja. Samo nekoliko stolica, dva stara stola … i kraj kamina, koji očigledno odavno nije korišten, buldog koji je lijeno drijemao, ne obraćajući pažnju na goste.
Joshua je, zatim, kako to piše u svojoj autobiografiji, stavio na sto svijećnjake, pištolje i svoj sat. Zapalio je po tri svijećice na oba stola i postavio ih u obliku istrostraničnog trougla, da bi zatim zamolio Ruđera i Burkea da provjere jesu li vrata zaključana i je li rešetka na prozoru zatvorena. Poslije toga, sjeli su sva trojica, opet praveći neku vrstu istrostraničnog trougla (trougao između ostalog simbolizuje i trojstvo svemira: nebo – zemlja – čovjek; čovjek kao tijelo – duša – duh).
Prošla je, međutim, i ponoć a da se ništa neobično nije desilo. Ruđer je već na to upozorio Joshuu, ali je ovaj predložio natavak čekanja. I tačno u pola jedan, pripovjeda dalje Reynolds, sva trojica su osjetila iznenadno strujanje hladnog zraka. U tom času svijeće su se gotovo ugasile, plamen je treperio i povijao se. Nekoliko sekundi kasnije sve je postalo normalno, kao da se baš ništa nije desilo. Ipak, na stolu više nije bilo ni pištolja ni sata!
U tom trenu začulo se cviljenje psa koji je trojicu prijatelja posmatrao sav nakostriješen, otvorenih čeljusti iz kojih mu je kapala pjena.
Nekako istovremeno, na ulaznim vratima, odjeknula su tri jaka udarca zvekirom. Na treći udarac sve svijeće su se ugasile, iako nije bilo nimalo vjetra. U prostoriji je zavladao potpuni mrak i apsolutna tišina, koju je narušio jedino Joshuin glas:
“Nije me strah!” Zatim su isto izgovorili i Burke i Ruđer …
A onda, Ruđer više nije mogao izdržati. Skočio je sa stolice, pomaknuo stare zavjese s prozora, širom otvorio kapke i u sobu je ušla svjetlost posljednje četvrti Mjeseca. Oblaci su nestali sa neba i sve je bilo okupano blještavom mjesečinom …
Prozoru je prišao i Burke, a u istom trenutku prenuo ih je Joshuin krik. Okrenuli su se i ugledali ponovno upaljene svijeće, a na stolu pištolje i sat. Ali, uz stari kamin ležao je buldog s isplaženim jezikom i staklastim pogledom. Bio je mrtav.
Sutradan, u salonu zajedničkog prijatelja lorda Camondeilla na poslijepodnevnom čaju, zatekla su se i trojica “neustrašivih”. I dok su Joshua i Burke detaljno opisivali što se događalo protekle noći, Ruđer je cijelo vrijeme, sasvim ozbiljnog izraza lica, jednostavno šutio. Svima je bilo poznato da je Ruđer od dolaska u Englesku s podsmijehom komentarisao sve priče o “intuiciji” engleskih duhova i njegova ozbiljnost i šutnja sada su govorili sami za sebe.
Nije smio da govori
Ta se šutnja, donekle mogla i razumjeti. Jer, kao prvom naučniku koji je u Evropi prihvatio Newtonovu teoriju gravitacije to mu ne bi baš priličilo.
Pripremao se i da u Carigradu posmatra pojavu prolaza planete Venere ispred Sunca (to mu nije uspjelo, jer je kasno stigao u Carigrad), a u svrhu testiranja svoje teorije o obliku Zemlje 1750. godine izveo je mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija. Uz sve to bio je i član Kraljevskog naučnog društva u Londonu, pripadao je redu Isusovaca (monaški red koji je imao za cilj vođenje borbe protiv reformacije i svih protivnika katoličke crkve). Vjeruje se da zbog toga, ali i zbog straha od svemoguće inkvizicije, o ovakvim stvarima nije smio da govori.
Izvor: aura.ba
