Riješena zagonetka stara 2.400 godina

Čim je Anagnostis P. Agelarakis saznao za taj kostur, nije mogao odoliti i krenuo je istraživati to ubistvo tako detaljno da ga se ne može drugačije nazvati nego forenzičkom istragom više od 2400 godina u prošlost. Agelarakis je arheolog, stalni predavač na Univerzitetu Adelphi u New Yorku. Ono što ga je fasciniralo bio je jedan od 57 kostura pronađenih na grčkom ostrvu Tasos u Egejskom moru. Kosturi su pronađeni u grobovima uz arheološko nalazište antičkog naselja.

Ispalo je da su mrtvi sahranjeni ili u pojedinačnim ili grupnim grobovima, da su živjeli između 4. i 1. vijeka prije nove ere, a jedan od njih bio je takav da je Agelarakis na njemu napisao naučni rad “Pogubljenje stiraksom u antičkom Tasosu”. Kostur je pripadao muškarcu koji je u trenutku smrti bio u svojim 50-im godinama života, snažan i krupan, jer je u tom antičkom gradiću bilo uobičajeno da se svi bave fizičkim poslovima.

I za vještog posmatrača njegov se kostur isticao po tome što je imao rupu u donjem dijelu prsne kosti. Tu je očito došlo do zabune koju je razriješio Agelarakis.

Zabune zato što prirodnu rupu u tom dijelu prsne kosti ima oko pet posto populacije ljudi i, kao i mnoge druge tako specifične osobine, bioarheolozi i mnogi drugi stručnjaci, takve specifičnosti, koje se prenose nasljedno, koriste za određivanje srodnosti između živih ili češće mrtvih, a bez DNK analize, čime mogu poštediti uzorak za analizu koji se pri genetskoj analizi uništi. Agelarakisu je na prvi pogled bilo jasno da to nije taj slučaj.

“Odmah je bilo jasno da ovo nije slučaj anomalije u razvoju prsne kosti nego mehanički prouzrokovan otvor, nastao djelovanjem oružja”, napisao je u svom radu.

On je uočio da su rubovi rupe u kosti oštrih bridova i da rubovi čine otprilike sedmerokut, što je značilo da rupa uopšte ne izgleda onako kako bi izgledala da je riječ o kosti koja se normalno razvijala ili da je nekim slučajem bila riječ o povredi koja bi zarastala, pa bi se rubovi zaoblili. Modernim rječnikom, Agelarakis je u tom trenutku pronašao dokaz da je bila riječ o pokušaju ubistva, možda i o ubistvu. Tako je krenuo istraživati zločin.

S obzirom na mjesto rane i na to da nije bilo znakova zarastanja, pala je osnovana sumnja na zločin. Neke stvari, međutim, nisu bile sasvim raščišćene, a i corpus delicti uvijek je, ako je dostupan, jedan od ključnih, ako ne i ključnih elemenata kaznenog postupka. Agelarakis je zato odlučio utvrditi o kojem je oružju bila riječ. Uzeli su ozlijeđeni dio prsne kosti, ispunili ga voskom i tako dobili trodimenzionalni model jednog dijela predmeta koji je prodro u kost.

Tako iskusnim arheolozima kao što su bili on i kolege, odmah je bilo jasno: čovjek je proboden u prsa kopljem koje je na vrhu imalo brončani šiljak stiraks. Bila je riječ o direktnom pogotku, točno posred prsne kosti, spektakularno preciznom. I zbog toga Agelarakis još nije bio zadovoljan. Ali mu je pala na pamet nova ideja. On i društvo krenuli su analizirati pod kojim okolnostima bi bilo vjerovatno da se čovjek nalazi u takvoj poziciji da pretrpi ovakav udarac.

Izradili su model gornjeg dijela ljudskog trupa, sve od vještačkih materijala, ali takvih koji su po fizikalnim svojstvima skoro savršeno oponašali ljudska tkiva – kožu, rebra, ostale kosti, pluća, razno vezivno tkivo, tetive … I krenuli su svojim modernim stiraksom isprobavati, tačnije rečeno probadati, “tijelo”, odnosno model od vještačkih materijala.

Na kraju su zaključili da je najvjerovatnije riječ o snažnom udarcu koplja sa stiraksom.

“… pri čemu je primatelj udarca bio onemogućen u kretanju, i to ili u uspravnom položaju uz tvrdu površinu ili klečeći s rukama vezanima na leđima ili na tlu ležeći”, zaključio je.

Arheolog je utvrdio, oko 2400 godina nakon zločina, da je taj čovjek u 50-ima ubijen u egzekuciji, vezan, praktično poput streljanja. Nema šta nije utvrdio; da je vrh koplja prodro 7,5 centimetara u tijelo, da je ubica koplje morao gurnuti ili baciti silom koja odgovara potisku mase od 227 kilograma i da se koplje kretalo brzinom od 2,7 metara u sekundi. OK, a motiv? I to je istražio.

S obzirom na to da je očito bila riječ o pogubljenju, jer je zavezani čovjek očito mirno čekao svoju sudbinu, zapravo hrabro, može se reći prkosno, a sahranjen je u gradu, bilo je jasno da nije mogla biti riječ o nekakvom zločinu po zakonima Tasosa. Da je protjeran ili osuđen na smrt, ne bi smio biti pokopan u polisu Tasosu. Arheolog je znao kakav je bio Tasos u to vrijeme. Ostrvo u Egejskom moru, smješteno nedaleko od obale na kojoj su ležali Trakija i Makedonija, a samo malo dalje Perzijsko carstvo.

Prevedeno, bio je to odličan strateški položaj, savršen za trgovinu, pa je i ostrvo bilo bogato. No, to što je bilo bogato, značilo je da se oko njega često ratovalo. Njegovi stanovnici sudjelovali su u pobuni protiv vlasti Perzijskog carstva početkom tog vijeka. Samo nekoliko decenija poslije, pobunili su se opet, ovaj put kao članica grčkih gradova država iz Delskog saveza. Dvije godine Atina ih je opsjedala i onda slomila. Oduzela im je posjede na kopnu, brodove, porušila zidine.

Ostrvo je bilo u tom položaju sve do pred kraj tog vijeka kada u Atini počinju izbijati revolucije raznih oligarha. Tasos se pobunio, oslobodio Atine, pristupio savezu Sparte i tako izdržao sve do 407. godine prije nove ere, kada je ostrvo opet palo pod Atinu, dvije godine poslije opet pod Spartu i to se tako razvlačilo sve dok se nije izrodilo u spor između Filipa II Makedonskog i Atine.

U svemu tome za ovu priču s forenzičkim istraživanjem ubistva ključna je 407. godina p.n.e. Te godine je atinski general Trazibul oštro kažnjavao određeni broj pobunjenika u gradu na ostrvu, zaredala su pogubljenja u gradu. I u tom pokolju stradao je i ovaj čovjek.

Izvor: express.24sata.hr