Ribarev prsten na ženskoj ruci: Je li pap(is)a Ivana zaista postojala?

Papa, vrhovni poglavar Katoličke crkve se prema istoj smatra Isusovim namjesnikom na Zemlji i nasljednikom apostola Petra.

U ranohrišćansko doba, tim imenom nazivali su sve biskupe, a od šestog vijeka naovamo rezervisano je za one rimske. Po snazi Lateranskog ugovora iz 1929. godine, papa je ujedno, u svjetovnom smislu, i vladar vatikanske države. Svečani mu je naslov “Pontifex Romanus” (“rimski prvosvećenik”) dok, prema formuli poniznosti, sam sebe naziva “Servus servorum Dei” (“Sluga slugu Božjih”). Mitra na glavi, palica s raspelom u ruci i Ribarev prsten na prstu formalna su obilježja njegova duhovnog autoriteta, a biraju ga, na konklavama, članovi Kardinalskog zbora.

Dok su se kriteriji za izbor pape mijenjali kroz vijekove, jedna stavka ostala je postojna poput stijene. Crkveni poglavar uvijek je bio muškarac – ta sama riječ “papa” znači “otac”! Legenda kaže da je od ovoga pravila, samo jednom u istoriji, učinjen izuzetak – kad je na Petrovu stolicu sjela jedna žena. Govorimo o papisi Ivani, o kojoj su napisani brojni romani i drame te snimljena dva filma. Pitanje je, međutim, je li ova intrigantna osoba uopšte postojala.

Ova žena prvi put se spominje u hronikama dioceze u Metzu, koje je u trinaestom vijeku napisao dominikanac Jean de Mally. Sveštenik je ne navodi po imenu, a njen izbor za poglavarku Crkve smješta u 1099. godinu. Nevjerovatan podvig, tvrdi Mally, ova bistra i ambiciozna žena ostvarila je maskirajući se u muškarca. Karijeru je počela kao samostanski pisar, s vremenom je dogurala do kardinala, a potom i do najvišeg položaja u Crkvi. Prevara je otkrivena kad je, tokom jedne procesije, sišla s konja kojeg je jahala i naočigled svih – rodila dijete. Dakako, svrgnuta je s trona te, po veselom običaju onog vremena, zavezana za rep konja te, dok ju je četveronožac vukao ulicama, kamenovana do smrti.

Sličnu priču spominje Mallyjev kolega Stephanus de Borbon u manuskriptu “Sedam darova Duha svetoga”, a u “Hronikama papa i careva” poljskog dominikanca Martina iz Opave priča se, kao u igri pokvarenog telefona, već znatno mijenja: npr. navodi se kako je papisa umrla tokom poroda, u rimskoj ulici Via sacra, gdje je i pokopana. Martin je prvi spominje po imenu, tvrdeći kako se predstavljala kao John Angelicus. Otkriva još jedan novi detalj, da je rođena u gradu Mainzu. Nadalje, vrijeme njezina pontifikata premješta iz jedanaestog u deveti vijek, napominjući kako je – kao papa Ivan VIII. – vladala od 855. do 858. godine, između pontifikata Lava IV. i Benedikta III. Postoji, međutim, jedan tehnički problem: između te dvojice papa postojala je “praznina” od samo nekoliko mjeseci!

Priča, koju će Vatikan kasnije odbaciti kao apokrifnu, bila je previše zanimljiva da bi se tek tako ispuštala iz ruku, pa su je obrađivali čuveni humanisti Petrarca i Bocaccio, ali je i koristili oni koji su htjeli baciti ljagu na Crkvu. Tako su u šesnaestom i sedamnaestom vijeku prevarantsku papisu “iz naftalina” su redovno izvlačili protestanti u polemikama s katolicima.

Protiv njene vjerodostojnosti i ranije su pisali mnogi katolički intelektualci, no mit o papisi sistematično je “razmontiran” tek u sedamnaestom vijeku, kad je francuski istoričar David Blondel – uzgred rečeno, kalvinistički sveštenik – objavio esej “Je li žena zaista bila na papinskom tronu u Rimu?”, s tim da – navodeći brojne istorijske dokaze – na naslovno pitanje odgovara negativno.

No, kako je legenda uopšte stvorena? Prema jednoj teoriji, priču je u desetom vijeku proširila bizantska carica Teodora III., koja nije prezala ni pred čim da bi se domogla položaja ranije rezervisanih samo za muškarce. Prema drugoj, nastala je nadgradnjom na jednu od brojnih mitoloških priča o rimskoj božci Junoni. Prema trećoj, povezana je s Ivanom XII., papom iz desetog vijeka koji je imao brojne ljubavnice, uključujući ženu po imenu Joanna – ova, istina, nije postala papisa, ali je imala snažan politički uticaj u Rimu tokom pontifikata svoga odabranika.

Piše: Lucija Kapural

Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba