RAZBIJANJE MITA: Hugo Boss je proizvodio, a ne dizajnirao nacističke uniforme!

Istorija je kompleksnija nego se to čini na prvi pogled. Priča da je Hugo Boss dizajnirao nacističke uniforme već je dobila status urbane legende, ali nije bilo baš tako.

Hugo Boss je kao član nacionalsocijalističke stranke dobio mogućnost poslovne suradnje s nacistima koju je u potpunosti iskoristio, u početku kako bi preživio, a kasnije kako bi se obogatio.  Zanima li vas kako je došlo do te saradnje i u čemu je u osnovi krivica osnivača ovog danas luksuznog branda, pročitajte tekst u nastavku.

Od pada do uspona

Hugo Boss je potekao iz srednjeg društvenog trgovačkog sloja. Njegovi su roditelji imali malu trgovinu s donjim rubljem, što mu je omogućilo da krene u poduzetničke vode s određenim iskustvom u poslovanju s odjećom. Boss se vrlo brzo osamostalio i osnovao vlastitu firmu za proizvodnju odjeće u njemačkom Metzingenu 1924. godine. Firma koju danas poznajemo kao luksuzni brand počela je s proizvodnom jednostavne i obične odjeće. Loša finansijska situacija dovela je u samo nekoliko godina njenog osnivača do bankrota. Ipak je uspio isposlovati sa svojim povjeriocima da mu ostave nekoliko šivaćih mašina, kako bi ponovno pokrenuo posao. Godine 1931. postao je članom nacionalsocijalističke stranke te je dobio unosne poslove koji su mu omogućili da preživi, a uskoro i da se  basnoslovno obogati. U osnovi Boss je shvatio da će mu članstvo u stranci omogućiti preživljavanje i to je iskoristio, a stvari i danas u nekim zemljama, nećemo reći kojima, tako funkcionišu.

Dizajn inspiriran pruskim elitnim redom vojske

Njegova je firma proizvodila nacističke uniforme za SS jedinice kao i odjeću za Hitlerovu mladež. No Hugo Boss nije dizajnirao tu odjeću već ju je proizvodio po dobijenim specifikacijama. Njen dizajn potpisuju nacistički simpatizeri umjetnik Karl Diebitsch, kao i grafički dizajner Walter Heck. Diebitsch je osmislio crne uniforme za SS postrojbe, pri čemu je bio inspirisan pruskim vojnim elitnim jedinicama koje su nosile crne uniforme s lobanjama. Lobanje su na tim uniformama nosile poruku da nikada ne zarobljavaju, ali da isto tako nikada ni oni živi neće pasti u zarobljeništvo. Drugi član tog dizajnerskog tima je Diebitschovu umjetničku ideju stavio na papir i dao specifikacije za njezinu proizvodnju, na osnovu koje je krenula produkcija uniformi. Ono u čemu leži krivica Huga Bossa je u tome što je u poslovanju svoje firme koristio zarobljeničku radnu snagu, od kojih su glavninu činile žene. Radnice su bile smještene prvobitno u kampu koji je osnovan unutar fabričkog kruga, a tu su oskudijevale s hranom i higijenskim potrepštinama. Uz to preživjeli svjedoci kažu da su bile maltretirane i s njima se uopšteno grubo postupalo, kao i da su se pred njih postavljali nemogući zahtjevi.

Nakon rata Boss je snosio posljedice

Nakon rata dobio je veću kaznu koja se sastojala od više odrednica, kao prvo morao je platiti odštetu za korištenje robovskog rada, osim toga izgubio je pravo glasa kao pristaša nacista i kao treće, i najgore po njega, izgubio je mogućnost vođenja posla. Na ovu je presudu uložena je žalba koja je argumentovana time da je on bio pristaša nacionalsocijalizma, ali ne i promotor nacističke politike. Žalba mu je ublažena, no on je nakon toga posao prepustio svom zetu Eugenu Holyju. U osnovi Boss nije kažnjen zbog proizvodnje uniforme za naciste jer su apsolutno onda svi vlasnici firmi trebali biti kažnjeni obzirom da su svi u određenoj mjeri radili za naciste u tadašnjoj Njemačkoj. Boss je kažnjen prvenstveno zbog korištenja zarobljeničke radne snage. On je umro 1948. u Zapadnoj Njemačkoj, u šezdeset i trećoj godini.

Firma poslije Bossa

U vrijeme dok je Bossovom firmom upravljao njegov zet, firma je bilježila lagani rast uprkos jakoj privrednoj krizi. Vrlo brzo je procijenio da se u zemlji pogođenoj krizom ne može izrađivati skupa odjeća te se usmjerio u svojim počecima na izradu zaštitne odjeće za radnike. Godine 1950. kada se situacija poboljšala okrenuo se izradi muških odijela. U tom zaokretu mijenja dotadašnju njemačku tekstilnu politiku i okreće se drugim tkaninama i do tada uobičajene teške i zastarjele tkanine zamjenjuje uvoznim italijanskim, laganijim i kvalitetnijim materijalima, što se pokazalo opet racionalnim potezom.

Brendiranje firme

Bossov zet stabilnu firmu prepušta svojim sinovima Jochenu i Uweu 1969. godine. Upravo će je njih dvojica učiniti popularnom na globalnom nivou. Firma od kraja sedamdesetih počinje sponzorisati vozače Formule 1 poput Nikija Laude, a kasnije i tima McLaren Racinga. Uspjehu firme doprinose i poznata lica koja nose i reklamiraju njihovu odjeću. Bossovi unuci pokazali su odličan smisao za marketing i svojim su pametnim potezima pretvorili firmu u ono što je danas, iako su vođenje svoje kompanije preuzeli u svojim srednjim dvadesetim godinama. Krajem devedesetih godina 20. vijeka firmu kupuje japanska grupacija. Dolazi do daljnjeg zamaha u razvoju firme. Postepeno dolazi do širenja proizvodnje i na druge proizvode poput parfema, obuće, sunčanih naočala i raznog pribora. Proizvodnja firme se premješta u Slovačku i Rumuniju, gdje je poslovanje znatno jeftinije nego na tlu zapadne Evrope i to za čak 70 do 90 posto, što je isto označeno kao podržavanje robovskog rada, ali u današnjem svijetu većina firmi ima istu politiku seljenja proizvodnje kako bi ostvarila profit na jeftinoj radnoj snazi. U drugoj polovini 90-ih godina 20. vijeka Hugo Boss se probio na azijsko tržište, čemu je pogodovala spomenuta kupovina od strane japanske grupacije. Danas je Hugo Boss luksuzni brand, jedan od vodećih u svijetu. Firma nudi različite vrste luksuzne odjeće za muškarce, žene i djecu.

Mrlje iz prošlosti izlaze u javnost

Godine 1997. u javnost je plasiran podatak o saradnji Huga Bossa s nacistima. Dvije godine kasnije američki advokati, koji su djelovali u ime preživjelih, pokrenuli su sudski postupak protiv firme Hugo Boss zbog zloupotrebe zarobljeničke radne snage tokom rata. Može se pretpostaviti da su marketinški stručnjaci odlučili da je najbolja strategija potpuno razotkrivanje istorije firme. Upravo zbog toga firma je naručila nepristranog istraživača ekonomske istorije da prouči prošlost firme, pri čemu je finansijski poduprla to istraživanje bez ikakvog uplitanja u istraživački proces. Autor knjige nazvane “Hugo Boss 1924.-1945.” je ekonomski istoričar Roman Koester na Univerzitetu u Münchenu, a koji je zaključio da ne samo da je Hugo Boss poslovao s nacistima već da je bio i nacist po svojim uvjerenjima. Istovremeno s izlaskom knjige 2011. firma se javno izvinila zbog svoje prošlosti.

Pogledamo li oko sebe uočit ćemo da manje-više sve velike kompanije (čiju odjeću svjesno kupujemo), eksploatišu robovsku radnu snagu djece ili odraslih, a do sada nisu odgovarale za svoje iskorištavanje i da se taj proces nastavlja. Sudski postupci se obično podižu na osnovu kontroverznih reklamnih kampanja, ali i ne za sam robovski rad. Nakon što se podigne prašina u medijima, obično se i brzo slegne.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr