PUCNJAVA U NARODNOJ SKUPŠTINI: Atentat na Stjepana Radića

Dana 20. juna 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu izvršen je atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, Ivana Pernara, Đuru Basarička, Ivana Granđu, Stjepana Radića i Pavla Radića. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Pozadina atentata

U jesen 1927. stvorena Seljačko-demokratska koalicija koju su činili Samostalna demokratsku stranku Svetozara Pribićevića, neformalnog lidera Srba izvan Srbije i Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića, vože Hrvata. Ta koalicija je bila opozicija prema režimskoj vladi i zalagala se za privredne reforme i uravnoteženi razvoj zemlje bez hegemonije jednog naroda nad drugim.

Partnerstvo Radića i Pribićevića uznemirilo je srpske radikale. Oni su osjetili da bi srpsko-hrvatska Seljačko-demokratska koalicija Radić-Pribićević mogla pobijediti na sljedećim izborima te da bi se država mogla srediti kao demokratski uravnotežena država bez hegemonije srpskih radikala nad drugim strankama i narodima, čime bi nestala i radikalska finansijska premoć i razne mogućnosti privrednih malverzacija.

Radićevo i Pribićevićevo djelovanje u Narodnoj skupštini u prvoj polovici 1928. godine vrlo je oštro i umjesto uglađenog diplomatskog jezika sve se više čuju uvrjedljive riječi, s jedne i s druge strane. Radikali su sve češće izjavljivali da je stanje nepodnošljivo i da ga treba riješiti radikalnim mjerama.

Prilikom žestoke polemike 19. juna 1928. Radić je rekao: “Ovdje se stvara psihičko raspoloženje za ubistvo”, a gotovo isto ponavlja i Svetozar Pribićević. Istog dana Puniša Račić, poslanik Narodne radikalne stranke podnosi hitan prijedlog da se Stjepan Radić podvrgne psihičkom vještačenju i da se ispita “… da li je normalan čovjek”, te da se Radić kazni maksimalnom kaznom koju propisuje Poslovnik Narodne skupštine. Ovaj zahtjev su uz Punišu Račića potpisalo još 23 radikalskih poslanika.

Atentat

Na sjednici 28. juna 1928. godine Puniša Račić je za govornicom držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika graja kao reakcija na Račićeve prijetnje. Iz redova Seljačko-demokratske koalicije čuje se glas Pribićevića da će se čuti i u Evropi kako se u Narodnoj skupštini prijeti poslanicima oružjem.

Poslanik koalicije dr. Ivan Pernar dovikuje Račiću da su opljačkali begove. Puniša Račić traži od Perića da kazni Pernara, no ovaj samo prekida sjednicu, na što Puniša Račić vadi revolver. Dvojica srpskih poslanika pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je ispalio metak prema Svetozaru Pribićeviću koji se saginje a metak pogađa hrvatskog poslanika dr. Đuru Basaričeka koji odmah pada mrtav na pod.

Trećim metkom Puniša Račić pogađa Stjepana Radića u stomak. Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao prema Račiću, na što se ovaj okreće i hladnokrvno ga ubija metkom u srce. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Uhapšen je tek poslije podne iako se atentat dogodio u 11:25.

Rezultat ove pucnjave je da su Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro 8. augusta 1928. godine, a Ivan Granđa i Ivan Pernar su ranjeni.

Puniša Račić je osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora u Požarevcu ustupio mu je čitav prvi sprat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri zatvorenika kao lične sluge. Pušten je 27. marta 1941. godine nakon odležanih 13. godina. Streljali su ga partizani nakon oslobođenja Beograda u oktobru 1944. godine.

Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I Karađorđević je nedugo nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zaveo tzv. Šestojanursku diktaturu 1929. godine, zabranio rad svim političkim organizacijama, uveo podjelu na banovine, ozvaničio politiku integralnog jugoslovenstva (pod parolom, jedan narod – tri plemena, trebalo je da se stvori jedinstvena jugoslovenska nacija bez podjela na Srbe, Hrvate i Slovence) te promijenio ime državi u Kraljevina Jugoslavija.

Izvor: historija.info