Prva velika YU sportska heroina: “Ko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila” (VIDEO)

Đurđica Bjedov postala je Olimpijska pobjednica kad niko osim mame i tate nije vjerovao u nju. Išla je bez trenera, samo da popuni štafetu, a umalo nije ni otišla. Rekli su skupo je, a nema nekih šansi da išta napravi

Te 1968. godine u Meksiko Cityju za Jugoslaviju je olimpijsko zlato osvojila Đurđica Bjedov. I to na kakav način! Dramatično finale i pobjeda djevojke koja je došla iz sjene. Tada 21-godišnja Đurđica nije bila favorit. Nije osvajala medalje na velikim međunarodnim takmičenjima, nije bila u samom svjetskom vrhu, a na Olimpijadu je otišla da popuni štafetu 4x100 mješovito. Njezin individualni nastup nikome nije bio od važnosti. Čak umalo nije ni otišla na tu istorijsku Olimpijadu. U zadnji tren je ušla u reprezentaciju, bila je bez trenera i isprva je trebala nastupiti samo u štafeti. Kako je spominjala u intervjuima, hranila se u menzi, a niko je nije pitao šta radi i kako se uopšte pripremala za Olimpijske igre. Čak su smatrali i nepotrebnim troškom slati je na tako dalek put bez velikih šansi za uspjeh.

Ali medalja se nije dogodila slučajno. Đurđicu je trenirao otac Đuro, pravi sportista, možda čak i sportski fanatik. Kako se kasnije pokazalo na primjeru Kostelića i mnogih drugih – samo se tako i može uspjeti. Tata Đuro odigrao je za prvu momčad Hajduka šest utakmica i dao tri gola. Bio je i plivač, a kasnije i plivački trener. Đurđica je u brojnim intervjuima isticala kako joj je bio uzor i kako je od njega mnogo naučila. Znali su se i posvaditi, vikao je na nju pred svima, dizali su se u 4 ujutro i išli plivati dok su svi spavali, ali naučio ju je da pliva ako želi i jer želi.

Kvalifikacije na 100 metara prsno plivale su se 18. oktobra. Đurđica je pobijedila u svojoj grupi i isplivala drugo vrijeme (1:17.7). U polufinalu je bila još brža (1:17.1.), ali brža je bila i konkurencija. Stigla je iza Amerikanke Sharon Wichman (1:16.8). U drugom polufinalu su čak tri plivačice završile ispod 1:17. Velik je to bio uspjeh što se uopšte našla u finalu.

Finale se plivalo 19. oktobra. Favoritkinje su bile Ruskinja Galina Prozumenšikova, zlatna na prethodnim Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. i Amerikanka Sharon Wichman, 16-godišnjakinja s drugim najboljim vremenom polufinala. Urugvajka Ana Maria Norbis, koja je imala najbolje kvalifikacijsko i najbolje vrijeme polufinala na cilj je uplivala – posljednja. Zato je Đurđica projurila bazenom za 1:15.8 i okitila se zlatnom medaljom, ispred Prozumenšikove i Wichmann. Srušila je i olimpijski rekord, ali još nije bila ni svjesna pobjede.

Đurđica je odlično startala i vodila je prvih 50 metara. Prva se okrenula, a glavna favoritkinja Prozumenšikova stigla je do ruba bazena predzadnja. Šok i razočarenje mogli su se osjetiti u glasu ruskog komentatora. No stvari su promijenile već nakon 20 metara. Bjedov je počela zaostajati, a Ruskinja je ‘potegnula’. Izgledalo je da će utrka završiti očekivano. Ruskinja ispred svih, a Đurđica pretposljednja. No dešperatna Splićanka izvukla je posljednje atome snage. Izgledalo je kao da ju je povukao gliser i u posljednjim metrima probila se na prvo mjesto. Toliko je bila fokusirana na “ja to mogu” da nije ni sama shvatila koja je uplivala u cilj. Nije ju uvjerio ni semafor na kojem je stajalo njezino ime ispred svih. Suparnice su joj krenule čestitati, a ona je u nevjerici odmahivala glavom, pogledala prema tribini gdje je u deliriju već bio i legendarni Mladen Delić, i prstom pokazivala gestu: “Ko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila”.

Između istorijskog zlata i srebra stajala je samo desetinka sekunde. A zlato je otišlo u Split dok se velika Rusija morala zadovoljiti srebrom.

– Plivala sam iz dišpeta. I drago mi je da sam sa te dvije medalje učinila da tati, mami, Splitu i cijelom svijetu život bude ljepši – kazala je tada Đurđica.

Spominjala je često i kako joj je porodica bila velika podrška. Osim oca, koji ju doveo do vrha, tu je bila i majka, koja ju je podržavala svih godina. Njoj je prvoj i javila o svom velikom uspjehu.

– Kad sam pobijedila, poslala sam joj telegram, tada nije bilo SMS-ova, sljedećeg sadržaja: “Mila moja majčice, jako sam sretna. Cijelo vrijeme utrke mislila sam na tebe. Tvoja Đurđica.” – ispričala je olimpijska pobjednica u narednim danima.

Đurđica Bjedov je u samo četiri dana osvojila zlato i srebro. Bajku je upotpunila u finalu 200 metara prsno 22. oktobra. Među osam finalistica ušla je sa sedmim vremenom i opet iznenadila svijet doplivavši do srebra iza Amerikanke Wichman.

– Nevjerojatno sam željela plivati, nadmetati se s boljima od sebe. To me ispunjavalo izazovom, nadahnjivalo. I inače sam u životu takva. Kad sam vidjela majmuna kako kliže i sama sam kupila klizaljke i pojurila na ledu. Kad sam vidjela djecu da se penju na najviše vrhunce planine i ja sam morala biti tamo. Nikad ne odustati, boriti se do kraja. To me naučio otac, to je uvijek ostalo u meni – rekla je Đurđica u knjizi Jurice Gizdića “Hrvatske sportašice na Olimpijskim igrama”.

Više od 100.000 navijača došlo je na Rivu pozdraviti prvakinju. Split je tada i imao otprilike toliko stanovnika. Slilo se ljudi sa svih strana koji su čekali da stigne gliserom. Svi su joj željeli stisnuti ruku, zahvaliti joj na ponosu koji im je pružila, dotaknuti je …

Izvor: 24sata.hr