Priča iz 1978. najavila šta će biti sa Jugoslavijom nakon Titove smrti

Reportaža o Hrvatima i Srbima koji žive u Chicagu pokazala je već sedamdesetih godina da će se nešto ‘kuhati’ na Balkanu. O tome je tada pisao New York Times

U decembru 1978. godine, štampano izdanje lista New York Times objavilo je članak u kojem se bave odnosom Srba i Hrvata u SAD-u za koje pišu da ih “već hiljadu godina dijeli politički, vjerski i kulturni antagonizam”.

Chicago, 7. decembra 1978. godine

Dvojica Hrvata osuđena su zbog zauzimanja Konzulata Zapadne Njemačke. Šestorica Srba upravo su optužena za planiranje ubistva maršala Tita prilikom njegove posjete Washingtonu u martu. Desetina chicaških poslovnih ljudi hrvatskog porijekla žalili su se da im je nacionalistička grupa prijetila kako bi iznudila novac.

Dok savezni agenti i lokalna policija intenzivno rade na istrazi najnovije balkanske intrige u Chicagu, New Yorku i na Zapadnoj obali, događaji za sobom ostavljaju trag u vidu miješanja nacionalnog ponosa, nelagode i određene doze straha u ovdašnjim zajednicama Hrvata i Srba, od kojih svaka broji oko 100.000 pripadnika.

Između Srba i Hrvata, rasutih po radničkim i četvrtima srednje klase u Chicagu (Illinois) i na sjeverozapadu Indijane, i danas postoje politički, vjerski i kulturni antagonizam koji ih dijeli već hiljadu godina. Međutim, većina njih jedinstvena je u mržnji prema jugoslovenskoj komunističkoj vlasti u njihovom zavičaju.

U skrivenoj prostoriji rimokatoličke crkve Svetog Jeronima u Bridgeportu, trojica članova Hrvatskog nacionalnog vijeća, a jedan je svećenik, pokušali su objasniti strast koja i danas u čvrstom zagrljaju drži velik broj ljudi, koji su se poslije Drugog svjetskog rata ovamo doselili, a koja nije bila svojstvena onima koji su ranije dolazili.

Podjela na etničke cjeline – jedino rješenje

“Tito je jedini pravi Jugoslaven”, rekao je velečasni Slavko Soldo, tridesetdvogodišnji bivši stanovnik Sarajeva, smijući se starom vicu.

“Srbi ne žele Jugoslaviju, Hrvati je ne žele, Makedonci je ne žele”, ubacuje Vlado Misetić, tamnokosi koproducent radio-programa “Slobodna Hrvatska”.

“Kad Tito ode, niko neće imati vlast”, dodaje on, izražavajući tračak nade koji starim snovima o nezavisnoj Hrvatskoj daje novi značaj.

Otac Soldo i Vlado Glavaš, producent radio-programa, značajno su klimali glavom u znak odobravanja.

Kao i drugi članovi Hrvatskog nacionalnog vijeća, međunarodne organizacije koja tvrdi da ima 15.000 članova samo u Americi, uvjereni su da će, kada osamdesetogodišnji maršal Tito umre, nejednake i sporne nacionalnosti u šest jugoslovenskih republika biti uvučena u međusobne sukobe, jer će biti nemoguće upravljati državom, pa će, samim tim, jedino rješenje biti njena podjela na etničke cjeline.

U međuvremenu, obavezali su se da će učinit sve što mogu kako bi sačuvali nacionalistički duh Hrvatske. Ali, poriču postojanje bilo kakvog vojnog krila svoje organizacije poput Palestinske oslobodilačke organizacije i Irske republikanske armije.

Međutim, poznato je da su savezni i lokalni istražitelji ozbiljno zabrinuti zbog rpijetnji nasiljem kojoj je izložena svaka od ove dvije etničke skupine, pri čemu i jedni i drugi smatraju da su one veoma nepredvidive.

“Ne znam sigurno imaju li oružano krilo kao što su PLO i IRA”, rekao je izvor blizak istrazi obje grupe.

Srbi i Hrvati su sto posto protiv režima u Jugoslaviji

Ali šta čini oružano krilo. Možda nisu uvijek u stanju pripravnosti kao marinci, ali uvijek mogu nađi dobrovoljce. Nema načina za saznati njihov konkretan broj, ali u svakoj nacionalističkoj organizaciji poput ove postoji šačica okorjelih boraca”, dodaje isti izvor. Govoreći o Hrvatima i Srbima uhapšenima u najnovijim slučajeima, rekao je da su ti ljudi heroji u svojim sredinama.

Na zapadnoj strani grada, u kvartu gdje prevladavaju nedavno pristigli imigranti sa španskog govornog područja, dvorana Srpskog nacionalnog vijeća odbrane izgleda kao da je tu zalutala.

“Ovo je opasno mjesto”, kaže Rod Blagojević, sjedokosi muškarac bujnih obrva, dok dočekuje posjetioca na teškim željeznim vratima ispred glavnog ulaza.

Godinu dana ranije, tu su ubijeni urednik srpskog sedmičnika i njegova devetogodišnja kći. Izbodeni su više puta makazama ili nečim sličnim. Srbi optužuju agente jugoslovenske vlade, ali izvor blizak istrazi kaže da ubistva nisu profesionalno izvedena i da su za zločine možda odgovorni lični neprijatleji urednika Dragiše Kašikovića.

Blagojević, sekretar Nacionalnog vijeća, kaže da njegova grupa takođe osuđuje nasilje i da lobira za srpske interese. Iako priznaje da Srbi rijetko imaju posla s Hrvatima, slaže se s njima u jednoj tački.

“Mi smo sto posto protiv režima u Jugoslaviji”.

Što se tiče navodne zavjere za ubistvo Tita, bombe koja je eksplodirala u kući jugoslovenskog konzula u predgrađu i plana za bombaški napad na jugoslovenski klub krajem godine, pri čemu se sve to stavlja na teret šestorici Srba, kaže: “Nemamo nikakve veze s njima. Nemamo ništa s tim i ne vjerujemo u to”.

Godine 1967., niz bombaških napada na jugoslovenske konzulate u SAD-u i Kanadi uglavnom su pripisivani srpskim nacionalistima. FBI proveo je istragu, ali jedina osoba koja je ikad uhapšena u vezi sa slučajem bio je pokojni Kašiković, koji je mjesecima bio iza rešetaka jer je odbijao odgovarati na pitanja istražitelja.

Poslije najnovijih hapšenja i optužnica, FBI je uvjeren da je “spasio smrti ili ozljeda stotine osoba”, koji su našli u jugoslovenskom klubu 29. novembra, saopštio je glasnogovornik policije.

Talačkom krizom protiv izručenja Stjepana Bilandžića

“U srpskoj zajednici ne gaje neke posebne simaptije prema šestorici”, rekao je advokat srpskog porijekla, koji je htio ostati anoniman.

S druge strane, Mile Kodžoman iz Chicaga i Božo Kelava iz San Matea u Kaliforniji očigledno uživaju podršku u lokalnoj hrvatskoj zajednici. Oni su satima držali osmero talaca u konzulatu Zapadne Njemačke 17. avgusta u pokušaju sprečavanja izručenja Stjepana Bilandžića koji se tada nalazio u egzilu u Zapadnoj Njemačkoj.

Predali su se nakon što su dobili uvjerenja da Bilandžiću ne prijeti izručenje i pustili taoce neozlijeđene. Porota, naizgled uvjerena da su tako postupili iz opravdanih razloga, osudila ih je zbog “držanja stranih dužnosnika u zatočeništvu”, ali su ih oslobodili ozbiljnijih optužbi za otmicu i zavjeru.

“Većina Hrvata osudila bi svaki čin nasilja, ali ponosni smo na rezultate”, rekao je Silvije Grubišić, sveštenik u crkvi Svetog Antuna.

Povodom očitih prijetnji radi iznude, policijski komandir William Murphy, rekao je da je 12 Amerikanaca hrvatskog porijekla dobilo slično pisma. Jedina razlika bila je u iznosu traženog novca.

On je rekao da su pisma poslata s adrese u Zapadnoj Njemačkoj i da je u njima traženo da se na adresu u Paragvaju pošalje između tri i pet hiljada dolara.

Danijel Nikolić, koji je primio takvo pismo, a u čijoj je firmi podmetnuta bomba, optužio je, kao što su to učinili i ostali, jugoslovenske agente za slanje pisama u pokušaju diskreditovanja hrvatskih nacionalista.

“Možete biti sigurni da Hrvati nisu poslali ta pisma, a garantujem i da Hrvati nisu podmetnuli ni bombu”, rekao je Nikolić.

Izvor: 24sata.hr