Predriblao je 5 igrača, ostavio loptu na gol liniji, okrenuo se prema treneru i rekao: “E, haj’ ga sad ti daj!”

Za njega se pričalo da je predriblao pet igrača, ostavio loptu na gol liniji, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio trener koji ga nije volio, jer previše dribla, poslao loptu u polje i rekao: “E, haj’ ga sad ti daj!”

Govorilo se još da je skupljao čarsijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovačima i svima kupovao po desetak fasunga. Da bez raje nije uspio izdržati u Istanbulu (gdje su ga nosili na rukama) više od mjesec dana. Da je umoran dolazio na prvenstvene utakmice, jer nije mogao odbiti poziv te iste raje da ih pojača kada se u mahali igralo u sepet trešanja. Da je ona pjesma Zabranjenog pušenja … znate već. I da će te ljudi, kad konačno ostariš, cijeniti po tome koliko znaš da ćutiš o sebi i svojoj veličini.

Asim Ferhatović Hase je i to znao.

Igrao je samo za FK Sarajevo i oko dva mjeseca za Fenerbahče. Volio je klub i svi su voljeli njega. Nažalost, njegovo veliko umijeće nije imalo i odgovarajući odjek. Odigrao je jednu, jedinu reprezentativnu utakmicu, kada je 8. oktobra 1961. godine u Beogradu pobijeđena Južna Koreja sa 5 : 1. Tada i nikad više. Oni koji ga pamte, uvijek će spominjati i još jednu utakmicu.

Godine 1955. Sarajevo je gostovalo na Karaburmi u Beogradu, gdje je igralo utakmicu sa BSK-om. Beogradski tim je ređao pobjede, pa se očekivalo da će i ekipa sa Koševa biti lako savladana. U tom susretu glavni junak bio je Asim Ferhatović.

U jednom drugom gradu takođe se igrala prvenstvena utakmica, ali je gledaoce više zanimalo ono što se pričalo u radio prijenosu sa Karaburme. Mladi, gologlavi Sarajlija – po zagrebačkom advokatu Jerku Šimiću “raspjevani sevdalija” – zabavljao je beogradsku publiku svih 90 minuta. Driblao je, vraćao se sa loptom unazad, pa opet varao čak i domaćeg golmana, dovodeći svoje čuvare do ludila. Zahvaljujući radio prijenosu i glasu reportera Radivoja Markovića, oduševljenog Hasetovim bravurama, mnogi slušaoci i danas pamte tu fudbalsku predstavu, svojevrsni cirkuski matine Haseta protiv BSK-a.

Na Karaburmi, te 1955. čitav stadion je stajao na nogama i aplaudirao majstoru. Takve igre se rijetko viđaju. Još je ljepša bila slika kada su ga na kraju utakmice protivnički navijači u špaliru aplauzom ispratili sa stadiona. Još od prvog nastupa u susretu sa Zagrebom na Koševu, osamnaestogišnji mladić postaje ljubimac navijača. Postigao je svoj prvi gol za Sarajevo. Taj pogodak je odlučio utakmicu. Half Joksimović bio je zbunjen pred driblinzima dječaka koga je tada prvi put vidio.

I brojna publika je prvi put vidjela kasnijeg ljubimca. Bio je to početak blistave karijere fudbalskog boema sa Koševa. U jednom susretu sa Partizanom na Koševu izvanrednim fintama iz igre je “izbacio” Vasovića, Pajevića, Jončića i Jusufija. Kada je završio akciju i Sarajevo postiglo gol, on je neočekivano otišao u svlačionicu. Niko nije znao šta se dogodilo. Svi su mislili, naravno i sudija, da je od umora pozlilo Hasetu i da se nakon ukazane pomoći vratio u igru. A on se u svlačionici samo napio vode.

Hase je 1963. godine otišao u Tursku i potpisao ugovor sa Fenerbahčeom. Svakodnevno je telefonom kontaktirao sa klubom u Sarajevu. Jednog dana mu je u telefonskom razgovoru sekretar Budo Vuković rekao da su u nevolji uoči susreta sa Željezničarom, jer nemaju dobru ekipu. Hase je rekao da odmah kreće za Sarajevo. Položio je turskom klubu novčanu garanciju da se vraća za desetak dana, dobio ispisnicu, stigao u Sarajevo, ponovo se registrovao za matični klub i za nekoliko dana stekao pravo igranja. Utakmica na Grbavici bila je burna. Željo je imao odličnu ekipu, ali Ferhatović je bio neuhvatljiv. Sarajevo je pobijedilo sa 3 : 2 a poslije postignutog gola, Hase je u oduševljenju naletio na stativu koja je pukla.

I njegov ponovni dolazak u Tursku nakon te utakmice na Grbavici je bio privremen. Odigrao je tamo samo devet utakmica i dao više novca turskom klubu nego što je dobio, samo da ga puste u Šeher. Bez Sarajeva nije mogao! Volio je da igra na ulici ili livadi. Prije i onih najvažnijih utakmica, Hase je sa rajom igrao na male golove. Nije imao specijalne pripreme, ni neke karantine, ni psihologe! Jednostavno, volio je fudbal i igrao ga od srca.

Protivnički igrači su ga često tukli po nogama. Povrijeđen je igrao i davao golove. Znao je da pobjegne iz bolnice samo da bi obukao dres Sarajeva. Na jednoj utakmici na Koševu, Hase je izvodio takve bravure driblajući protivničku odbranu da je radio-reporter Mirko Kamenjašević u trenucima oduševljenja rekao: “Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!” On je jednostavno sa loptom mogao sve. I zato kao uspomena i istinita legenda može da bude jedan naslov u novinama, kada se Asim Ferhatović opraštao od fudbalskih terena. Tada je preko cijele stranice novinar koji se godinama divio Ferhatoviću napisao: “JEDAN JE HASE!”

Bio je ljubimac navijača Sarajeva, ali su ga voljeli i navijači Željezničara, Partizana, Crvene Zvezde, Veleža, Hajduka …

Izvor: nostalgicno.novi.ba