Posljednji kralj Amerike i glavni negativac u priči o američkoj nezavisnosti

Britanski monarh se često prikazuje kao glavni negativac u priči o američkoj nezavisnosti – ali kakvu je ulogu on zaista imao u podsticanju revolucije?

Kao ustavni monarh, George nije kreirao politiku koja je izazvala sukobe u kolonijama — to je bio posao parlamenta. Zašto je Deklaracija ocrnila kralja i kakvu je ulogu imao u američkoj revoluciji?

Iako kralj nije lično izazvao pucanj koji je odjeknuo širom svijeta, on je ipak pomogao da se utre put ka ratu. Evo kako je postao posljednji kralj Amerike.

Otac imperije

Kada je 22-godišnji kralj George III naslijedio tron svog djeda 1760. godine, naslijedio je i imperiju koja se prostirala od Sjeverne Amerike do Azije. George sebe nije doživljavao doslovno kao šefa države. Umjesto toga, njegovi podanici — bilo u Yorku ili New Yorku — bila su njegova djeca vezana za njega, kako je vjerovao, poslušnošću i naklonošću.

Iako George nije imao mnogo zakonodavne moći kao ustavni monarh, ostao je angažovan u politici i davao je kraljevsku saglasnost na zakone parlamenta.

George se takođe oslanjao na svoju ulogu britanskog paterfamilijasa. Isticao je red, dužnost i integritet i u porodičnom i u nacionalnom životu. U Georgeovo vrijeme, kralj je imao dužnost da oblikuje vrline za svoje podanike — a oni su imali dužnost da se povinuju.

Šta su podanici Georgea III mislili o njemu? Tokom 1760-ih, sjevernoamerički kolonisti su ga prigrlili. Čak je i budući tvorac Deklaracije Benjamin Franklin ponosno prisustvovao Georgeovom krunisanju 1761. godine. Dvije godine kasnije, Franklin je pohvalio mladog kralja za “vrlinu i iskrenim namjerama da usreći svoj narod”.

Rastuće tenzije

Čak i dok je George III idealizovao stabilnost dobro uređene vladarske porodice, britanski politički sloj je širio jaz između sjevernoameričkih kolonista i članova parlamenta u Londonu.

Vladavina Georgea III je počela dok je Britanija uveliko bila u Sedmogodišnjem ratu protiv Francuske i njenih saveznika. Kada se rat završio 1763. godine, Britanija je dobila novo prošireno carstvo sa zemljom u Sjevernoj Americi koja se protezala sve do rijeke Mississippi.

Rat je došao na naplatu. Britanija je nagomilala značajan ratni dug. Da bi nadoknadio dug, parlament je uveo niz poreza u američkim kolonijama. Britanske trupe je trebalo da budu stacionirane na američkom tlu, pa je parlament smatrao da kolonisti treba to da plate.

Porezi su razbijesnili koloniste, koji su u početku svoj gnjev usmjerili na političare koji su njima upravljali, a ne na kralja koji je njima vladao. Kako su članovi parlamenta, ljudi od Amerike udaljeni za čitav okean, mogli da nameću poreze?

Parlament je dodatno pogoršao stvari donošenjem Zakona o čaju u maju 1773. godine, za koji su se kolonisti žalili da je Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji dalo značajnu konkurentsku prednost na tržištu čaja. Uzevši stvari u svoje ruke u decembru te godine, revolucionari u Bostonu su upali u gradsku luku, ukrcali se na britanske trgovačke brodove i bacili čaj u more. Taj događaj je danas poznat kao Bostonska čajanka.

Čvrsta ruka

Vijest o Bostonskoj čajanki, činu nereda i neposlušnosti, šokirala je Georgea III. S povjerenjem u autoritet parlamenta i svoju ulogu carskog oca, George je podržao vladanje čvrstom rukom nad kolonistima. Kada je parlament početkom 1774. godine usvojio četiri zakona koja su umanjila ovlaštenja Massachusettsa da upravlja samim sobom, on je to odobrio.

Kolonisti su imali nadimak za ove nove zakone: Nepodnošljiva djela. I iako je poprište bio Massachusetts, mjesto Bostonske čajanke, kolonisti širom Sjeverne Amerike su se ujedinili u svom buntu. Koja prava im je Parlament dalje oduzeo?

Kako su tenzije rasle, većina američkih kolonija poslala je delegate u Kontinentalni kongres u septembru 1774. godine kako bi odgovorili na “represivna ograničenja” parlamenta. To je, tvrdili su delegati u svojoj oktobarskoj peticiji kralju, uvreda engleske slobode, njihovog prava koje su dobili rođenjem pod krunom.

U peticiji, delegati su tražili od Georgea da im pomogne. “Mi, vjerni podanici Vašeg veličanstva”, počinjalo je pismo, “[molimo] da iznesemo svoje pritužbe pred prijesto.” Delegati su uporedili Nepodnošljiva djela sa “degradacijom u stanje ropstva” i izrazili su svoje nezadovoljstvo jer bi “ćutanje predstavljalo nelojalnost”.

George je ipak stajao uz parlament.

Ratne varnice

Jednog prohladnog, vlažnog aprilskog jutra 1775. godine, tenzije između podanika i suverena su proključale. Tada su se sukobile kolonijalne milicije i britanske trupe u Lexingtonu i Concordu, selima u blizini Bostona. Revolucionarni rat je počeo.

George je sukob vidio kao priliku. “Ne mogu a da ne budem mišljenja da će se Amerika, ako ostanemo čvrsti i istrajni, pokoriti”, govorio je državnom sekretaru zaduženom za kolonije, lordu Dartmouthu. “Engleska […] će natjerati svoju buntovnu djecu da zažale kada su odbacili poslušnost.”

Kontinentalni kongres uputio je posljednju peticiju Georgeu u julu 1775. godine. On je odbio da je primi, a umjesto toga je izdao kraljevsku proklamaciju u kojoj je rat označio kao “pobunu” i osudio revolucionare da su “izdajnički pripremali, naređivali i vodili rat”.

Posljednja lojalnost kolonista, ako je u tom trenutku i postojala, prema Georgeu III je nestala.

Posljednji kralj Amerike

Što se Kontinentalnog kongresa tiče, on više nije bio u nadležnosti Georgea III. Deklaracija o nezavisnosti je iznijela 27 pritužbi protiv Georgea i označila ga kao “tiranina […] nepodobnog da bude vladar slobodnog naroda”.

George nikada nije uspio da se uhvati u koštac sa američkim kolonijama. Umjesto toga, njegovi bivši podanici spalili su njegovu sliku i srušili statuu u New Yorku.

Dužnost Georgea III da sačuva imperiju, stane uz parlament i uspostavi red u vladarskoj porodici na kraju je dovela do raspada, što ga je učinilo posljednjim kraljem Amerike.

Izvor: nationalgeographic.rs