Posljednja misterija Reicha: Gdje je nestao Martin Bormann?

Međunarodni sud je 1. oktobra 1946. u Nurnbergu objavio presudu liderima Trećeg Reicha. Među osuđenima na smrt vješanjem bio je i Martin Bormann.

Međutim, Bormann nije bio u sudnici. Bio je jedini osuđen u odsustvu. Ni Bormannovi saučesnici nisu znali gdje je nestao iz opkoljenog Berlina.

Gdje sve poslije rata nije viđen! Neki su se zaklinjali da su ga svojim očima vidjeli u Argentini, drugi su tvrdili da je ostatak života proveo u Americi.

Drugi su govorili da je radio za sovjetske obavještajne službe i da je po završetku rata odveden u SSSR. Najozbiljnije teorije zavjere su čak dokazivale da je viđen grob ovog naciste – on je navodno umro 1973. Ipak, pravi Martin Bormann nije imao nikakve veze sa ruskom obavještajnom službom.

Brojni primjeri nacista koji su bili na visokim pozicijama i koji su se sakrili na Zapadu, uvjerili su mnoge da je Bormann preživio proljeće 1945. Toliko da je 1961. zapadno njemačko tužilaštvo izdalo nalog za njegovo hapšenje.

Brojne misterioznosti oko Bormanna uveliko su povezane sa osobinama njegovog lika. “Njegov jedini prijatelj bio je on sam”, govorili su oni koji su poznavali istaknutog nacistu.

Za razliku od drugih vođa Trećeg Reicha, nije bio govornik. Na prelazu iz 1920-ih i 1930-ih, Bormann je pokušao da govori na skupovima NSDAP-a, ali su ga njegovi drugovi savjetovali da pređe na druge aktivnosti – njegovi nerazgovjetni govori više su odvratili publiku nego što su je privukli. Čovjek koji djeluje iz sjenke – u toj ulozi Bormann nije imao jednakih.

Berlinski proboj

Otac desetoro djece, Bormann nije imao namjeru da slijedi primjer Goebbelsa, koji je ubio sebe, ženu i svoje potomstvo. Kakvu je budućnost pripremao za sebe, ostaje misterija. Zahvaljujući karakteru, on definitivno nije dugo želio da postane novi vođa, ali je mogao da izgradi lagodan život bilo gdje u svijetu.

Posljednji stanovnici bunkera napustili su svoje sklonište 1. maja 1945. godine u malim grupama. Za početak, planirali su da prođu kroz područja okupirana od strane sovjetskih trupa i napuste Berlin.

Nakon toga su bjegunci planirali da dođu do okupacione zone Angloamerikanaca, gdje bi se lakše izgubili, predstavljajući se kao civili ili vojnici sa nižim činovima.

Bormannova grupa uspješno je stigla do stanice metroa Friedrichstrasse. Dalje je bilo potrebno prijeći rijeku Spree, ali u blizini nije bilo čamaca. Članovi grupe razdvojili su se, tražeći različite načine da pobjegnu iz zamke. Bormann, SS doktor Ludwig Stumpfegger i Arthur Aksman naišli su na njemačku tenkovsku grupu koja je poput njih pokušavala da se probije iz Berlina.

Nacisti su odlučili da probiju most, koji je bio pod kontrolom sovjetskih trupa. Napad tenka prijavljen je Žukovu, koji je sumnjao da bi među bjeguncima mogli da budu i neki od visoko rangiranih nacista. Obližnja sovjetska artiljerija je odgovorila snažno.

Priča o Arthuru Aksmanu

Ko je tačno bio pogođen granatama u noći 2. maja, sovjetski artiljerci nisu znali. U novembru 1945. Aksman je uhvaćen u Bavarskoj, pokušavajući da ujedini naciste koji su se skrivali pod zemljom. Zatvorenik je rekao da su tokom napada na mostu Bormann i Stumpfegger povrijeđeni, ali da su ipak uspjeli da pređu na drugu stranu.

Međutim, Aksman je priznao da nije pokušavao da se uvjeri u smrt Bormanna i Stumpfeggera – u tom trenutku razmišljao je samo o tome da spasi sopstveni život. Svjedočenja Arthura Aksmana bila su prilično kontradiktorna i na tom području nisu pronađena tijela.

Ipak, u verzijama preživjelog Bormanna nešto se nije uklapalo. Na primjer, poznato je da je bio nježan prema svojoj djeci. Ali u poslijeratnom periodu, ništa nije ukazivalo na to da je odbjegli nacista pokušavao da kontaktira bar jednom sveštenike koji su usvojili djecu.

Nijedna od mnogih verzija nije potkrepljena činjenicama.

Bivši poštarski službenik Albert Krumnow je 1963. godine rekao policiji da je 8. maja 1945. učestvovao u sahrani dva leša koja su pronađena na željezničkim tračnicama u blizini stanice Lerter.

Radilo se o području o kome je Aksman govorio. Štaviše, prema Krumnowom svjedočenju, jedna od žrtava imala je dokumente na ime Ludwiga Stumpfeggera. Krumnow je naznačio mjesto groba u kojem su sahranjena tijela. Međutim, iskopavanjem ništa nije bilo pronađeno. Znači nova prevara?

Ali, u decembru 1972. godine, tokom građevinskih radova, na 12 metara od mjesta koje je svjedok naveo, pronađeni su posmrtni ostaci dvije osobe.

Forenzičari su zaključili da su obojica umrla od ampula sa cijanidom. Sve dostupne informacije, uključujući medicinsku dokumentaciju, upućivale su na to da se radi o Bormannu i Stumpfeggeru.

Ali biclo je potrebno još 25 godina da se uklone sve nedoumice – 1998. godine ispitivanjem DNK-a, koje je naručila njemačka vlada, konačno je utvrđeno da je Martin Bormann umro u Berlinu, 2. maja 1945.

Tokom proboja preko mosta, bio je ozbiljno povrijeđen, imao je rane s kojim nije bilo šanse da pobjegne iz Berlina. Tada je Bormann odlučio da stavi tačku na svoju biografiju. Dana 16. avgusta 1999. godine, Bormannovi posmrtni ostaci kremirani su i raštrkani po Baltičkom moru. Afera Bormann je konačno bila gotova.

Izvor: webtribune.rs