Pokret nesvrstanih, genijalni Titov politički izum
Pokret nesvrstanih nastao je iz želje da se pobijedi hladnoratovska podjela svijeta i bipolarno shvatanje politike.
Smrću Fidela Castra završeno je historijsko doba, za koje historičari tvrde da je bilo obilježeno velikim politikama, velikim antagonizmima i velikim političkim ličnostima. U vrijeme kada se svijet dijelio na dva suprotstavljena hladnoratovska bloka, Jugoslavija je bila zemlja koja je uspješno balansirala između imperijalnih ambicija SAD-a i tadašnjeg SSSR-a, a politika blokovskog nesvrstavanja učinila je Jugoslaviju svjetski relevantnom zemljom u političkom, ekonomskom i ideološkom smislu.
Status predvodnika takozvanog trećeg puta Jugoslavije je izborila aktivnom vanjskom politikom i ugledom koji je predsjednik zemlje Josip Broz Tito imao u svijetu, a koja se temeljila na njegovom ratnom i autoritetu državnika koji se suprotstavio Josifu Staljinu. Ideja o politici nesvrstavanja začeta je među liderima afričkih i azijskih zemalja koje su se oslobodile kolonijalnog jarma, ali Jugoslavija se, zbog svog specifičnog geopolitičkog statusa, brzo nametnula kao lider pokreta, objašnjava historičar iz Zagreba Hrvoje Klasić.
Jugoslovenski put
“Zahvaljujući vanjskoj politici, koja se bazirala na odmaku kako od kapitalističkog Zapada, tako i ‘sovjetskog’ Istoka, Jugoslavija počinje tražiti vlastiti, ‘treći put’. Taj treći put dobio je svoju formu u vidu Pokreta nesvrstanih. Pokret je nastao kao inicijativa za suradnju (primarno) azijskih i afričkih zemalja koje su svoju neovisnost izborile u godinama i desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Upravo činjenica da je Jugoslavija bila jedina (uz specifičan položaj Cipra) europska zemlja, a ujedno jedna od utemeljiteljica Pokreta, učinile su ju važnim vanjskopolitičkim subjektom”rekao je Klasić.
“Po broju stanovnika i površini mala zemlja, siromašna i bez značajnog rudnog bogatstva, s geostrateškim položajem koji nije mogao utjecati na njezinu važnost, Jugoslavija se članstvom i predvodništvom Pokreta nesvrstanih, koji je u jednom trenutku okupljao dvije trećine zemalja članica Ujedinjenih naroa, prometnula u nezaobilazan faktor međunarodne politike tijekom Hladnog rata. Zbog povezanosti i suradnje sa zemljama oko kojih su se često preklapali interesi velikih svjetskih sila, Jugoslavija često biva važan posrednik u rješavanju sukoba, sklapanju mirovnih sporazuma i uspostavi boljih odnosa”, dodaje Klasić.
Profesor historije iz Zagreba Tvrtko Jakovina pojašnjava da je ideja o političkoj samostalnosti uvijek bila primamljiva, a kao težnja naroda i nacija bila je poznata i u vremenima koja su prethodila osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja. Kada govori o konkretnom savezništvu država koje su nastojale djelovati mimo diktata dva velika i suprotstavljena političko-ideološka bloka, ističe da je, i pored raznolikih stavova i mišljenja, Jugoslavija nedvojbeno bila lider pokreta, a Tito apsolutno najvažnija njegova figura.
Brozovo djelo i jugoslovenski proizvod
“Izvori nesvrstavanja postoje u različitim zemljama i u različitim vremenima. Starije historiografije često su i o Sjedinjenim Državama, nakon samostalnosti, govorili kao nesvrstanima, Indija je s idejom Pet načela (Pancha Sila), pa Sri Lanka, Indoenzija odmah po završetku Drugo svjetskog rata, također uključila niz ideja ili politika koje su kasnije ušle u ono što je postao Pokret nesvrstanih zemalja. Mnogi daju svoj doprinos, ali pokret kakav je formiran u Beogradu 1961. godine, globalna komponenta po kojoj nije bilo važno jesu li države zainteresirane za nesvrstavanje u Europi, ili samo na jednom od tri kontinenta s kolonijalnim iskustvom, to je bilo Titovo djelo i jugoslavenski proizvod. Naravno, i na Tita su utjecali izvještaji njegovih ambasadora iz Indije Josipa Đerđe, pa kasnije Vilfana, on se sam formirao tijekom putovanja u taj dio svijeta, no ideja je bila Titova. Kasnije su neki drugi preuzeli nesvrstavanje kao svoje čedo, pa je ministar vanjskih poslova, savezni sekretar, Miloš Minić, od toga stvorio gotovo pa dogmu. Tito je bio otac nesvrstavnja, a Jugoslavija i nesvrstavanje i Tito postli su istoznačnice”, kaže Jakovina.
Razloga zbog kojih je Josip Broz bio ključna ličnost Pokreta nesvrstanih zemalja je mnogo, ali najvažniji je svakako njegova duboka politička inteligencija i činjenica da se dva puta usprotivio najvećim svjetskim hegemonima, Adolfu Hitleru i Staljinu, što je bio jedinstven historijski kuriozitet.
Profesor Klasić objašnjava da je Broz bio osoba koja se dokazala kao veliki vojskovođa u ratu, a u mirnodopskim uslovima je imao hrabrosti podržati pokrete koji su zahtijevali dekolonizaciju i slobodu naroda diljem Afrike, Azije i Južne Amerike.
Miroljubiva aktivna koegzistencija
“Tito, kao maršal pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu, ali i političar koji je u miru znao reći ‘ne’ kako moćnom Staljinu, tako i kapitalističkom Zapadu, bio je inspiracija mnogim afričkim i azijskim političarima. Njegovo vizionarstvo da krene u izgradnju Pokreta nesvrstanih dodatno je ojačalo njegov ugled. Imajući u vidu razdoblje Hladnog rata, tijekom kojeg su se glavni sukobi i krize odvijali upravo na područjima nesvrstanih zemalja, utjecaj Tita dobio je na značaju i kod velikih svjetskih sila. Zbog svega navedenog, Tito postaje rado viđen gost u Washingtonu i Moskvi. A što je značio, ili još uvijek znači, u nesvrstanim zemljama najbolje govore imena brojnih ulica po gradovima Afrike i Azije, koje još uvijek nose imena jugoslavenskog maršala”, jasan je Klasić.
Kada govore o politici nesvrstanosti, Jakovina i Klasić ističu njene dalekosežne političke, ekonomske i ideološke dosege, apostrofirajući kako je riječ o ideji društvenog poretka koji neće biti zasnovan na gruboj i nepopustljivoj bipolarnosti svijeta. U temelju koncepta političke nesvrstanosti ugrađene su ideje humanizma pravde, jednakosti i zajedništva naroda i to su bili razlozi zbog kojih su njene ideje nailazile na plodno tlo diljem svijeta.
“Politika nesvstavanja bila je, prije svega, pokazatelj da svijet ne mora funkcionirati isključivo na bipolarnosti, odnosno svrstavanju u jedan od tada postojećih vojno-političkih blokova. Miroljubiva i aktivna koegzistencija sugerirala je da se problemi u svijetu mogu i moraju rješavati na drugačiji način od onoga koji je od početka 20. stoljeća postao uobičajen. Pritom nesvrstanost nije značila neutralnost ili nezauzimanje stava. Naprotiv, Pokret nesvrstanih uvijek je nastojao dati svoje viđenje kako bi se određeni međudržavni problemi mogli riješiti. Osim toga, nesvrstanost je sugerirala suradnju i solidarnost između zemalja koje ‘do jučer’ nisu postojale i koje su se nakon odlaska kolonijalnih gospodara našle u teškim financijskim, gospodarskim, društvenim i kadrovskim problemima. Jedna mogućnost njihovog puta u budućnost bilo je priklanjanje nekom od postojećih blokova, a druga da se udruže sa zemljama sličnog iskustva i zajedničkim snagama traže modele razvoja”, kaže Klasić.
“Jugoslavija je kroz nesvrstane tražila mir, dobila važno mjesto u svijetu i dobila ulaz u mnoge zemlje Trećeg svijeta. Bio je to put kojim je zemlja ostajala u žiži svjetskih zbivanja, čuvala svoju vidljivost, ostvarivala gospodarske dobiti. Tako je bilo. Sada više nismo ni važni, niti imamo ekonomskih, a ni političkih uspjeha”, rekao je Jakovina.
Nesebična pomoć svijetu
Jugoslavija je kroz Pokret nesvrstanih ostvarivala mnoge interese, ali djelovanje u pokretu nije bilo bazirano na principu iskorištavanja slabijih i nerazvijenijih. Jugoslovenska vanjska politika tih je godina često radila namjerne ekonomski štetne poteze samo kako bi ojačala zemlje pokreta i samu ideju nesvrstanosti, objašnjava Klasić.
“Za Jugoslaviju Pokret je, osim pozicioniranja na međunarodnoj političkoj pozornici, donio i brojne poslovne mogućnosti. Stotine jugoslavenskih poduzeća i tisuće radnika gradilo je ceste, brane, luke, kanale i ostale objekte po afričkih i azijskim zemljama, jugoslavenski stručnjaci obučavali su lokalne kadrove, studenti iz nesvrstanih zemalja dolazili su na studij u Jugoslaviju… Često je, međutim, Jugoslavija spomenutim zemljama davala pomoć, bilo u kreditima ili radovima, za koju su ekonomski stručnjaci upozoravali da nosi više štete nego koristi. Ali, jugoslavenski politički vrh procjenjivao je da su dobiveni politički poeni ponekad važniji od ekonomske koristi”, zaključuje Klasić za Al Jazeeru.
Jugoslavija je, dok je na njenom čelu bio Josip Broz Tito, bila značajan politički faktor na međunarodnoj političkoj sceni, a njen utjecaj prevazilazio je lokalne razmjere. Zemlja je bila idejni i ekonomski pokretač Pokreta nesvrstanih, a ugled i uticaj koji je predsjednik države Tito imao u svijetu danas je teško shvatljiv.
Jugoslovensko liderstvo nije bilo “kozmetičkog” tipa i procesi koje je zemlja razvijala na unutrašnjem planu bili su praćeni budnim okom širom svijeta. Jugoslavija i njen predsjednik Tito bili su uzor koji se slijedio i autoritet koji se slušao, a ime zemlje u mnogim krajevima planete izgovaralo se sa strahopoštovanjem, dok se prema njenom predsjedniku razvijao odnos dubokog divljenja.
Jasmin Agić
Izvor: Al Jazeera
