Pismo iz tuđine: “Ja govorim JUGOSLOVENSKI a ne srpski, hrvatski, bosanski, makedonski …”

Sada je, kažu novokompovane demokrate, čak i sramota, i čini mi se, i opasno reći da govoriš jugoslovenski, jer moraš govoriti srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim da te cijeli svijet razumije ili u svim državama “od Bosne do Like”, kako je to pisao Branko Ćopić.

Na šalteru Amskata, u St. Petersburgu, na Floridi, na Dan Republike, dan rođenja Jugoslavije, pojavi se Nataša, ispod čijeg je imena pisalo: ja govorim jugoslovenski.

Jugoslovenski? – kao da me nešto štrecnu jer nije se u Jugoslaviji pominjalo da neko govori jezikom koji bi se zvao jugoslovenski niti postoji ime takvog jezika u lingvistici. Znam samo da su se u Jugoslaviji govorili srpskohrvatski/hrvatskosrpski, slovenački, makedonski i albanski.

U sjećanje mi dođe i moja prva posjeta Bremenu, na sjeveru Njemačke, prije tri decenije. U Klubu Jugoslovena, u koji su tada dolazili i Srbi, i Hrvati,i Muslimani, i Albanci, tamo se družili, govorilo se – jugoslovenski. U Klub su ponekad dolazili i Nijemci (oženjeni Jugoslovenkama) i ja sam s njima pokušao da stupim u kontakt, ali prilično neuspješno, jer sam njemački jezik samo natucao. A onda me jedan Nijemac upitao:

– Govoriš li ti jugoslovenski? – sa izgovorom mog jezika mnogo bolje nego što sam ja znao njemački.

I tako smo nastavili razgovor na jugoslovenskom, jeziku koji zvanično nije postojao, ali je i te kako bio živ. I to je bilo vrijeme kada su Srbi, Muslimani i Hrvati i drugi narodi u Jugoslaviji živjeli u slozi i miru, makar to neki sada pominjali kao nešto što je bilo samo prividno. Sjećam se da je tada Mujo Huremović, iz okoline Lukavca, govorio kako, ovdje, u Bremenu, ima brata koji se zove Mirko Urumović, iz Tekućice, kod Doboja.

– Kako to, ti Mujo, a on Mirko, a braća? – nisam mogao da ne upitam.
– Pa, lijepo, vidiš da nam je isto prezime, a govorimo i istim jezikom, jugoslovenskim.

Baš danas, na Dan Republike, objavljeno je da su dvojica sociologa sa Univerziteta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek naučno utvrdili da Jugoslavija nije bila totalitarna država, a kulturni život bio je vrlo raznolik i pluralan, što je potupno strano totalitarnim sistemima.

I opet mi u sjećanje dolaze davno prohujali dani kada sam služio vojsku u Sloveniji, u Škofjoj Loci, nadomak Ljubljane, a moji najbolji prijatelji su bili Slovenci i Albanci. Tadašnji vojnici u mojoj kasarni Štefan Pelcar i Andrej Stanovnik iz Ljubljane, Franc Mauko i Joža Šerbak iz Maribora govorili su srpskohrvatski/hrvatskosrpski bolje nego polovina vojnika i oficira iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Oni su mi kazivali da su jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca učili u školi i zatim čitali djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, ali i Ivana Cankara na – jugoslovenskom, kako mi reče Štefan Pelcar. I moj prijatelj Mehmet Gani govorio je sa mnom jugoslovenski i kao kuhar uvijek mi davao bolje porcije nego drugim vojnicima.

Izgleda da su ta vremena prošla. Sada je, kažu novokompovane demokrate, čak i sramota, i čini mi se, i opasno reći da govoriš jugoslovenski, jer moraš govoriti srpskim, hrvatskim, bosanskim i crnogorskim da te cijeli svijet razumije ili u svim državama “od Bosne do Like”, kako je to pisao Branko Ćopić. To su sada samo četiri politička jezika, a narod, na sve četiri jezika, lijepo, jugoslovenski, kaže da je politika kurva.

Nataša je iz Beograda, nedavno došla u Ameriku, a porijeklom je iz mojih krajeva sa sjevera Bosne, engleski govori perfektno, naravno; ali i srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski, i onda, da se izvuče iz tog balkanskog jezičkog bućkuriša, i pošto dolazi u kontakt sa Balkancima, napisala je kraj svoga imena jednostavno, za mene lijepo, i sjetno: ja govorim jugoslovenski.
I ja, Nataša, govorim jugoslovenski, uprkos svemu.

Na kraju, evo pjesme, “Psovka” koju je napisala moja kćerka Maja Petrović Malagaris i koja je objavljena u knjizi “Indijski vrt”, 2014. godine.

PSOVKA

Na policama knjižare
Ne znam kako da te zovem
Moj rodni jeziče
Tražim te
Nema te nema te
Onda te pitam
Puna stida što još postojim
Jesi li zaista mrtav
Jesi li zaista laž
Odgovaraš mi kratko i jasno
Jebi se

Objašnjenje:

Kako zaista zovem svoj prvi jezik, onaj na kome su pisane moje pjesme? Kao školovani lingvista, rekla bih da je “centralno južnoslovenski bosanske varijante” (centralno, jer je zapadan u odnosu na bugarski i makedonski, a istočan u odnosu na slovenački, recimo). Bilo bi lijepo da su prihvaćeni pojmovi kao “ilirski” ili “dinarski” po Dinarskim planinama (čast mladiću iz Vojvodine koji se toga sjetio), ali u nedostatku toga zovem ga kao i većina nas u dijaspori: naš jezik, ili naški, što nije baš elegantno ili lako prevesti, ali je najjednostavnije i najbliže istini.

Izvor: e-novine.com