PARTIZANSKA IKONA: Trebao je naslijediti Tita

Bio je psihološki vođa jedne nove generacije komunista na ovim područjima, ali kraj rata nije dočekao

27. novembra 1943. na Glamočkom polju u BiH poginuo je Ivo Lola Ribar, hrvatski političar, partizanski funkcioner i narodni heroj Jugoslavije. Rođen je u Zagrebu, osnovnu školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu, a gimnaziju završio u Beogradu. Jedno vrijeme je živio i u Đakovu, o čemu svjedoči spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića. Studirao je Pravni fakultet u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. vodi omladinsku komisiju CK KPJ, a od 1937. je sekretar CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organizovanju partizanskog pokreta. Bio je blizak saradnik Josipa Broza, a u oktobru 1943. određen je za šefa prve partizanske vojne misije u štabu savezničke komande za Sredozemlje, ali je poginuo baš prije polijetanja aviona za Kairo.

Tim povodom prenosimo dijelove knjige Williama Deakina ‘Embattled Mountain’ objavljene na portalu Antifašistički vjesnik.

Osim samog Tita, Rankovića, Pijade i Đilasa, koje smo sreli prvih dana, uža politička grupa rukovodstva obuhvatila je još dvije ličnosti, od kojih je jedna bila tijesno povezana s Britancima, a druga u manjoj razini. To su bili Ivo Lola Ribar i Edvard Kardelj. U vrijeme Pete neprijateljske ofanzive Ivo Lola Ribar imao je dvadeset sedam godina. Bio je vodeći predstavnik nove generacije komunističke omladine i sekretar Centralnog komiteta njene organizacije 1939. godine. Sljedeće godine izabran je u Politbiro Partije. Od članova SKOJ-a obrazovani su politički kadrovi partizanskih odreda, koji su se u više navrata uzdigli do oficirskih pozicija u vojsci; posebna grupa budućih rukovodilaca obrazovana je na Beogradskom univerzitetu.

Bila je to brojčano jača organizacija nego sama Komunistička partija, koja je 1941. godine imala oko 8.000 članova. Pred rat iste godine 30.000 mladih ljudi, većinom studenata i učenika srednjih škola iz gradova, pripadalo je ovoj organizaciji. Oni su predstavljali jezgru propagatora i partijskih “agitatora”. Oko 15.000 dobilo je naredbu za odlazak u partizanske odrede za vrijeme ustanka, s posebnim zadatkom da politički uzdižu borce. Djevojke su služile kao bolničarke i dijelile novine u jedinicama, no mnoge su bile u borbenim redovima. Lola Ribar je bio simbol i idol ove omladine i, u određenom smislu, “dofen” Tita (op. u. prijestolonasljednik), koji ga je doveo u obnovljeni Centralni komitet Partije kao rukovodioca SKOJ-a. Lola je bio Hrvat, stariji sin Ivana Ribara. zagrebačkog advokata i političara, koji je od 1920. do 1922. godine bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Otac je, istorijskom ironijom, bio odgovoran za izglasavanje zakonodavstva koje je stavilo van zakona mladu Komunističku partiju, a kasnije se pod uticajem Lole povezao s Titom i postao predsjednik Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, prve privremene skupštine narodnooslobodilačkog pokreta osnovane u Bihaću, u zapadnoj Bosni.

Lola je bio crnomanjast, neumoran mlad čovjek, četvrtastog snažnog lica i neposlušne guste kose. Posjedovao je blistavu inteligenciju i veliko iskustvo za svoje godine, bio je predstavnik beogradskih studenata na Svjetskom omladinskom kongresu u Parizu, koji je organizovala Kominterna 1937. godine, i uspostavio je međunarodne veze u to vrijeme. Govorio je besprijekorno francuski i bio vatren diskutant, brz u shvatanju stvari i nepokolebljiv u svojim utvrđenim gledištima. Trpeljivost prema drugima nije mu bila glavna osobina, ali njegovu samouvjerenu krutost pogleda ublažavao je njegov prirodni šarm. Lola je imao čelične živce i volju i vedro je preživio opasne zadatke, naročito u ilegalnom hrvatskom partijskom komitetu i ćelijama u okupiranom Zagrebu. On bi vjerovatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije. Sudbina ga je, međutim, oborila u novembru 1943. Tito je već bio odredio predloženu jugoslovensku delegaciju. Nju je trebao voditi Lola Ribar, kao lični Titov delegat i član užeg kruga jugoslovenskog Politbiroa. U njoj su se nalazili Miloje Milojević, zamjenik komandanta Prve proleterske divizije i jedan od vodećih ratnih heroja, i pukovnik Velebit, kao oficir za vezu s Britanskom misijom. Tih dana prisilne neaktivnosti i pogoršanih vremenskih prilika pobjegao je iz njemačke vazdušne baze kod Banja Luke jedan bombarder “Dornier” (DO-17) s hrvatskom posadom i prisilno se spustio blizu Livna. Sada smo imali jedan avion. Budući da smo sretno stigli u Livno, obje grupe, i britanska i jugoslovenska, ručale su zajedno da bi se raspravilo o prijedlogu koji je iznio Lola Ribar: da ne bi više trebali čekati na povratak Fitzroya Macleana ili na dolazak britanskih aviona u Glamoč, već da sami poduzmemo let zaplijenjenim njemačkim “Dornierom”, koji se sada, s naslikanim jugoslavenskim oznakama i nedovoljno maskiran, nalazio u jednom voćnjaku blizu grada.

Takav poduhvat bio je neuobičajen i opterećen velikim poteškoćama. Bili smo izloženi žestokoj kritici naših jugoslovenskih kolega, koje je žustro predvodio sam Ribar, kako zbog odbijanja Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva da leti zimi, tako i zbog određenih naznaka koji govore da Britanci nemaju namjeru primiti jugoslovensku delegaciju u svojoj Glavnoj komandi Bliskog istoka niti proširiti formalno priznanje na narodnooslobodilački pokret. Žustra rasprava otegla se do ranih jutarnjih sati. Na odvojenom savjetovanju s prisutnim članovima Britanske misije iznio sam mišljenje da je predložena operacija, istina, nerealna po svom dječačkom prkosu prema tehničkim komplikacijama i opasnostima s kojima je povezana, ali je i očigledna činjenica da je prestiž cijele misije pao u očima jugoslovenskih drugova. Trebalo je razmotriti ovakav pustolovan poduvat i pokušati izvesti ga na jednoj što stručnijoj osnovi. U stvari pristanak na ovako drzak i neobičan plan uslijedio je kao neka vrsta zanosa poslije više sedmica neaktivnosti i gubitka ugleda, za što se niko ni u misiji ni u našoj komandi preko Jadrana nije mogao smatrati odgovornim. Odlučili smo pokušati izvesti ovu operaciju i poslali smo poruku Bariju da nam izdaju potrebne ovlasti i tehnička uputstva. Dozvola je bila data. Dobili smo tačno vrijeme i kurs kojim treba letjeti da bismo izbjegli opasnost da nas obore naši avioni ili naša protivvazdušna obrana. Nakon što se avion digne u vazduh s Glamočkog polja, računali smo da ćemo njegovim mitraljezima izaći na kraj sa svakim lokalnim neprijateljskim avionom. Opasnost se smanjivala sigurnošću samog aerodroma i brzim uzlijetanjem, da bi se izbjegao eventualni napad iz vazduha u toku nekoliko trenutaka na zemlji tokom ukrcavanja u avion, kad se ne može braniti. “Dornier” nosi posadu od tri čovjeka, i u njegovom tankom, uskom trupu nema prostora za putnike. Dogovorili smo se s jugoslovenskim drugovima da se prvi eksperiment ograniči na dva delegata sa svake strane. Ako let bude uspješan, avion bi se vratio po ostale.

Kasno te noći dali smo dvojici hrvatskih pilota i njihovom radio-telegrafisti kratka uputstva primljena iz Barija u pogledu kursa kojim treba usmjeriti avion ka Brindisiju i vrijeme našeg leta. Da bismo sveli na minimum opasnost da budemo iznenađeni još na zemlji, na Glamočkom polju, posadi su date upute da poleti iz svog maskiranog skrovišta blizu Livna na poletno-sletnu stazu pred samo svitanje u subotu 27. novembra. Imali smo namjeru putovati kamionom jedan sat ranije i pričekati da avion u niskom letu dođe do nas na stazi za polijetanje, gdje je bila postavljena zaštitna pratnja, dok su na okolnim brdima bili raspoređeni izviđači. Pilotu je naređeno da ne gasi motore, da bismo uzletjeli odmah nakon slijetanja. Naša grupa okupila se u samu zoru na sredini polja. Naredio sam Walteru Wroughtonu da ostane pored svoje radio-stanice, u našoj kućici u Glamoču, i da pošalje poruku odmah nakon polijetanja. Poletno-sletna staza predstavljala je ravnu crtu pokrivenu travom, koju smo raščistili prema specifikaciji, ali budući da nismo imali nikakvo sredstvo za označavanje njene granice, stajao sam malo sa strane od ostalih da bih pokazao pilotu gdje avion treba dodirnuti zemlju. On je tako nisko doletio da sam morao leći potrbuške da me ne bi zgazio, a onda sam potrčao da se pridružim grupi. Išli smo brzim koracima ka “Dornieru”, čiji su motori, prema našim uputama, radili i dalje punom snagom. U posljednjoj sekundi, gonjen nekim nagonom, pogledao sam preko ramena i spazio dva predmeta slična malim nogometnim loptama kako odskaču na nekoliko koraka i jedan mali njemački avion koji se obrušavao ravno na nas. Kad sam se bacio na zemlju, odjeknula je eksplozija i komadi su letjeli na sve strane. Jedina opasnost o kojoj smo mislili nije nas mimoišla. Bombarder “Heinkel” uhvatio nas je nezaštićene na otvorenom prostoru. Razbježali smo se širom po polegloj travi, u bijegu od aviona koji je letio u sve užim krugovima na nekoliko metara iznad naših glava i lovio svakog pojedinačno, dok smo mi uzaludno tražili zaklon na velikom bilijarskom stolu Glamočkog polja.

“Dornier” se zapalio poslije drugog niskog naleta bombardera. Streljivo iz njegovih mitraljeza eksplodiralo je i letjelo na sve strane. Jedan britanski oficir nosio je kožuh od ovčje kože. U sjećanju mi je ostala jasna slika kako juri blizu mene dok smo bježali od zapaljenog “Dorniera” tražeći neki zaklon, koji nismo mogli pronaći. Svi su trčali u kratkim skokovima i padali na zemlju dok je “Heinkel” brzo i nisko prelijetao polje gađajući svakog posebno. Potrošivši streljivo, avion je iščezao preko brda. Našao sam se u jednom plitkom udubljenju na rubu polja sa tri Jugoslavena. Ostali smo priljubljeni uz zemlju dok je njemački avion letio tamo-amo iznad naših glava, pokušavajući nas pogoditi. Pilot je uspio raniti jednog od Jugoslavena. Drugi, oficir za vezu štaba korpusa u Livnu, ležao je na leđima i hladnokrvno fotografisao prizor. Kad sam ustao, nije bilo nikog na vidiku, nije se čuo nikakav zvuk osim zvuka motora pogođenog aviona, koji je povećao brzinu kad je vatra stigla do upravljača. Za kratak trenutak ugledao sam užasan prizor: prazan avion kretao se polako i ravno prema nama. Poslije nekoliko sekundi otpao mu je rep i krhotine su se sručile u oblaku dima i plamena. Prva mi je pomisao bila da nađem Robina Whetherleya, britanskog oficira, koga sam, u svojoj glavi, vidio kako trči pored mene. Zvao sam ga, ali nije bilo odgovora. Nisam otkrio nikog osim onih s kojima sam bio u slabom zaklonu. Ostatak naše grupe kao da je iščezao. Koračao sam sasvim polako i sam prema avionu, sjetivši se iznenada da sam svoju torbu za spise, u kojoj su se nalazili povjerljivi dokumenti, ispustio u trenutku kada su eksplodirale prve dvije bombe. Oko smrskanog “Dorniera” ležala su mrtva tijela. Svi su izginuli. Među mrtvima bio je i Robin Whetherley, koji se nije nikad ni pomaknuo. Njegovo trčanje bilo je priviđenje u mojoj glavi. Takvi slučajevi nisu rijetki u ratu. Stajao sam pored njega kada je uslijedio napad, dok se s druge strane od mene nalazio Velebit, koji je, kao i ja, ostao nepovrijeđen.

Preživjeli su se prikupili, jedva vukući noge. Među poginulima koji su ležali oko aviona bili su šef jugoslovenske delegacije Lola Ribar, naš inžinjerijski oficir Donald Knight i većina naše jugoslovenske pratnje. Miloje Milojević je bio lakše ranjen, po sedmi put. Osjećali smo se nemoćni i očajni. Niko nije progovorio ni riječi. Čuvši pucnjavu, Walter Wroughton trčao je kilometar i pol od Glamoča da bi saznao što se dogodilo. Uz pomoć mjesnog odreda koji je tamo bio smješten pokupili smo tijela i odnijeli ih, bez riječi, nazad u selo. Torba za spise koju sam držao u rukama u trenutku napada bila je sva izrešetana šrapnelima bombi. Oba pilota uspjela su se osloboditi iz svojih sjedišta kada je “Dornier” bio pogođen, ali radio-telegrafista, koji se u tom trenutku našao na vrhu uskih čeličnih ljestvi pričvršćenih uz avion, bačen je, obezglavljen, na zemlju. Po povratku u našu bazu u Glamoču poslao sam ličnu poruku Macleanu u Italiju: “27. novembar. Deakin za Fitza. Avion napadnut od strane “Heinkela” pred samo uzlijetanje. Whetherley, Knight, Ribar odmah poginuli od bombe. Miloje ranjen. Letjelica uništena. Vraćam se u Jajce. Uskoro izvještaj s detaljima.” To poslijepodne sahranili smo mrtve na seoskom groblju uz jednostavnu vojničku ceremoniju. Grupa preživjelih otputovala je kamionom u štab korpusa u Livnu, gdje se nalazio major John Henniker, privremeno odvojen od Macleanove misije. Njegovo veliko saosjećanje zbog šoka koji smo doživjeli uslijed ove nesreće bilo mi je od neprocjenjive pomoći. Sljedećeg jutra nastavili smo put u Jajce.

Smrt Lole Ribara bila je za Jugoslovene velika tragedija. Kao organizator pokreta studenata tokom predratnih godina, on je predstavljao simbol omladine narodnooslobodilačkog pokreta, a kao bliski, lični Titov saradnik bio je predodređen za visoku dužnost u budućoj upravi nove države koja se sada stvarala. Njegovo tijelo nije sahranjeno s ostalima u Glamoču, već je bilo prebačeno nazad u Jajce radi ukazivanja počasti. Britanci nisu bili pozvani na pogreb. Određeni članovi jugoslovenskog Vrhovnog štaba uputili su nam ogorčen protest, optužujući Britance da su loše rukovali operacijom i da nisu osigurali lovačku pratnju iz Italije – plan koji nikada nije bio predložen, jer smo se nalazili na krajnjoj granici radijusa letenja. Bio sam previše bezvoljan da bih se upuštao u raspravu, ali sam zamolio neposredan razgovor s Titom da bih ga obavijestio o pojedinostima tragedije. Prilikom konačnog planiranja operacije, koju nam je Lola Ribar lično sugerisao s tako vatrenom rječitošću, ja sam, upravo kad sam tražio uputstva iz Italije, zahtijevao od njega da zatraži hitno ovlaštenje od Tita da nastavimo s našim poduhvatom. Postojala je jedna telefonska linija koja je radila između Livna i Jajca. Ribar mi je dao takvo obećanje. Oni članovi jugoslovenskog štaba koji su svaljivali svu krivicu za neuspjeh poduhvata isključivo na Britance takođe su nagovještavali da Tito nije bio unaprijed obaviješten. Ostalo je na meni da poričem riječi pokojnika, a na Titu da prihvati ili odbaci moje tumačenje događaja. On nije oklijevao: potvrdio je da ga je Ribar unaprijed obavijestio i stavio to odmah do znanja svojoj okolini. Neprijateljsko gunđanje protiv nas prestalo je, a mi smo ostali s ožiljcima neuspjeha. Smrt Lole Ribara nisu žalili samo njegovi jugoslovenski i britanski drugovi.

U toku posljednje dvije godine dugih marševa i žestokih sukoba Lola se rijetko rastajao od svoga konja. Životinja je uvijek pokazivala neobične znake neraspoloženja ako bi i za trenutak bila odvojena od svoga gospodara. Sada je konj postao razdražljiv, tako da mu se niko nije smio približiti. Predosjećanje nestanka gospodara dovodilo ga je do bjesnila. Nekoliko dana kasnije životinja se bacila u smrt, skočivši u jedan duboki klanac. Dok sam podnosio izvještaj Titu o glamočkoj nesreći, predao sam mu izjavu saučešća od generala Maitlanda Wilsona povodom smrti Lole Ribara i drugih članova jugoslovenske grupe. U ovoj poruci glavni britanski komandant Sredozemlja izrazio je takođe nadu da bi moglo doći do “vrlo skorog sastanka” između Titovih predstavnika i njega. Tito me je zamolio da pošaljem odgovor, koji je on izdiktirao jednom sekretaru: “Žrtve koje su pale na zaravni Glamoča simbolizuju naše bratstvo po oružju. Možda će njihova žrtva doprinijeti još tješnjem jedinstvu između nas u našoj daljoj borbi.”

Izvor: express.24sata.hr