Ovaj dokument spasio je hiljade ustaških zločinaca

“Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega”, napisao je Goni u svojoj knjizi.

Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da se čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom funkcionera i vojnika NDH.

Ovo je kratki popis samo nekih ustaša iz spomenutog dokumenta.

Potpredsjednik Sabora Nezavisne države Hrvatske, veleposlanik NDH u Slovačkoj. Nakon kraja Drugog svjetskog rata iz Bratislave bježi za Argentinu gdje je radio kao doktor i sarađivao je s raznim organizacijama hrvatskih emigranata.

Dinko Šakić

Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog komandanta Vjekoslava “Maksa” Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracionih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pomoćnik komandanta logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio komandant Jasenovca. Kasnije se branio da je bio komandant samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tokom njegove posjete južnoj Americi. Nakon decenija mirnog života je uhapšen i izručen Hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništvom. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.

Suđenje je uvijek smatrao farsom i nikad nije prihvatio presudu. “Jedna je stvar što je sudija Tripalo jedan od najboljih sudija u Hrvatskoj, a druga što mi je hrvatski sud morao izreći presudu koja je bila već donesena i prije mog spektakularnog navodnog ‘otkrića’ u Argentini. Sudija Tripalo se morao truditi da nađe pravni okvir potreban za osudu, koja je izrečena pod pritiskom određenih međunarodnih faktora i na osnovu lažnih, ‘dresiranih’ svjedoka i falsifikovane dokumentacije po Ozni i Udbi. Pogledajte štampu iz vremena mog procesa pa ćete vidjeti bezobraznih i nedopustivih zahtjeva, čak i naredbi da moram biti osuđen. U stvari, nije bilo suđeno meni kao osobi, jer ja sam bio samo simbolična figura”, rekao je Šakić u jednom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Bio je jedan od pregovarača ustaške vojske sa saveznicima kod Bleiburga. Njemu lično je britanski oficir Scott rekao da s ustašama treba postupati kao s bandama zato što su nastavili s ilegalnim borbama nakon potpisivanja primirja. Nakon propadanja tih pregovora, povlači se u šumu, ali je zarobljen u italijanskom gradu Fermu. Spašavaju ga neki ustaški oficiri i omogućuju mu bijeg u Argentinu.

Prije dolaska Ante Pavelića komandant Glavnog ustaškog stana bio je Čudina, a nakon 1941. godine je dobio čin potpukovnika. Osnovao je i prvu hrvatsku pukovniju da bi pred sam kraj Drugog svjetskog rata pobjegao u Austriju, a odatle u Italiju gdje je boravio u nekoliko zarobljeničkih logora. Iz Italije je pobjegao za Argentinu.

Bez pristupa izvornim arhivskim materijalima teško je tačno reći ko je bio Elez, ali neki izvori ga spominju kao komandanta dalmatinske, 3. satnije, čuvara logora Jasenovac.

Tek sredinom 1999. godine su argentinske vlasti protjerale penzionisanog univerzitetskog profesora Mirka Eterovića zbog optužbi da je vodio dva koncentraciona logora u Hrvatskoj. Predavao je lingvistiku i latinski na univerzitetu u Cordobi. “Juče je govorio da je branio Jevreje, Srbe i Italijane koji su živjeli u Hrvatskoj, ali mi smo uvjereni da se radi o istoj osobi koja je komandovala logorima i predsjednik Carlos Menem je dao odobrenje za njegovo protjerivanje”, kazao je visokotiražnom argentinskom ‘Clarinu’ šef vladinog ureda za borbu protiv rasizma Victor Ramos.

“Mirko Eterović nije nepoznata ličnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no nije bio nikakav komandant logora, pogotovo ne u Supetru na Braču, obzirom da logora tamo nije ni bilo”, demantovao je optužbe u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Zdravko Dizdar s Hrvatskog instituta za istoriju. Nekoliko godina proveo je  Eterović kao funkcioner u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, najvišem organu vlasti u NDH.

Ustaški funkcioner te jedan od funkcionera Ustaške mladeži, radio je kao sudija i advokat u Osijeku i Stocu, a zanimljivo je da ga je Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera za naročit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njenih građana. Zanimljivo je da je u razgovoru s Tomislavom Jonjićem citirao Ivana Oršanića koji je kazao: “Istorija ne poznaje periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato, što organizacija slobode nije mehanička stvar, nego rezultanta živih sila, izraženih i organizovanih u idejama slobode, dakle upravo onih komponenata, koje zločinačke diktature redovno uništavaju, ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života.”

Sam Korsky je dodao: “Ovo ne opravdava ni sabirne logore, ni zločine, ni rasno zakonodavstvo, ni progone protivnika, nego samo socioložki tumači zašto Nezavisna Država Hrvatska nije bila bolja u onom času, usred tri rata, koja su se istovremeno vodila i ispreplitala na njenom području.”

Eugen Dido Kvaternik

Drugi najvažniji čovjek NDH i komandant Ustaške narodne službe do oktobra 1942. godine. Nastojao je ograničiti Pavelićev ekstremizam, ali u tome nije imao naročitog uspjeha. Naprotiv, time je sebi onemogućio opstanak u NDH, državi koju je “porodio”. Već 1943. cijela je porodica Kvaternik morala napustiti Hrvatsku. Otišli su u Slovačku, no ni tamo nisu našli utočište jer su zemlju nakon dvije godine osvojili Sovjeti. Porodica je potom opet morala u bijeg, preko Italije, da bi na kraju završili u Argentini.

U emigraciji Dido Kvaternik se prometnuo u možda najjačeg Pavelićevog kritičara na desnici uopšte. Njegovi memoari, koji su u Hrvatskoj objavljeni samo jednom, imali bi danas katarzično djelovanje na mnoge zanesenjake s desnice.

“U ime hrvatstva odbacili smo” pisao je Dido Kvaternik u Memoarima, “sve naše moralne, vjerske, pravne, političke i kulturne tradicije, koje su naši preci ljubomorno sačuvali kroz hiljadu godina teške prošlosti. Zatajili smo sadržaj hrvatstva i prihvatili tuđinsku ideologiju divinizacije autoritativnog idola. Dozvolili smo da taj idol – duševno neuravnotežen Balkanac (govori o Paveliću, op.a.) – izobliči naše borbeno revolucionarstvo u obično balkansko divljaštvo, a ustašku revoluciju, koja je mogla promijeniti pravac hrvatske istorije, pretvori u haos, anarhiju i katastrofu. Zato, našu odgovornost pred istorijom neće moći niko izbrisati.”

Jedan od rijetkih nehrvata u dokumentu s početka našeg članka je Rauch, inače pukovnik SS-a i šef ličnog osiguranja Adolfa Hitlera. On je bio zadužen za spašavanje nacističkog blaga pokradenog s raznih okupiranih teritorija i skrivanog u Reichsbanci. Spasio ga je Krunoslav Draganović, katolički sveštenik i jedan od glavnih organizatora ustaške štakorske linije kojom su spašeni brojni ustaški oficiri i nacistički kolaboracionisti. Zanimljivo je spomenuti da je Rauch ostavio nacističko blago pod zaštitom pukovnika Franza Pfeiffera, a isti taj Franz je otišao u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata i pridružio se Rauchu u upravljanju metalurškom kompanijom Exact SCL.

Izvor: express.24sata.hr/pozitivno.ba