Otapanje leda: Počele izlaziti najopasnije stvari na svijetu

Ništa nije moglo pripremiti Sue Natali za prizore na koje je naišla na krajnjem sjeveroistoku Sibira 2012. godine. Kao postdoktorandica ekologije na Univerzitetu Florida otputovala je u Duvani Jar na obali Arktičkog okeana kako bi svojim očima vidjela tlo koje propada metrima duboko uslijed otapanja tundre.

“Bilo je nevjerovatno, stvarno nevjerovatno. I danas me prođu žmarci kad se prisjetim. Nisam mogla vjerovati razmjerima toga, prizorima propadanja masivnih litica visine višespratnica … I kad biste tamo prolazili, vidjeli biste kako se iz leda pomaljaju poput balvana. Samo što to nisu bili balvani, nego kosti mamuta iz pleistocena”, pričala je.

To o čemu ona govori, priča je o potencijalno kataklizmičkom oslobađanju otrova svih mogućih vrsta iz leda starog desetke i stotine hiljada godina. Lako za drevne kosti, nego je ovdje riječ i o živi u otrovnom obliku, o drevnim zaraznim bolestima, o nepojmljivim količinama CO2 i metana.

Grupa naučnika iz nekoliko zemalja je proučavala posljedice otapanja leda na 17 mjesta na Arktiku, Antarktici, Islandu, u Alpama, na Kavkazu i u Britanskoj Kolumbiji. Oni su izmjerili da je na tim mjestima, gdje se ubrzano otapaju ledenjaci ili polarne ledene kape, razina radijacije najmanje 10 puta viša od prosjeka za cijeli svijet.

“To su bile neke od najviših razina radijacije koje se mogu pronaći u okolišu, a da su izvan područja nuklearnih pokusa ili katastrofa”, objavila je Caroline Clason, fizičarka sa Univerziteta u Plymouthu, u javnom dokumentu.

Stvar je bila tragično jednostavna za objasniti joj uzrok. Otkako je čovječanstvo otkrilo način kako da razbije jezgru atoma i to potom primjenjivalo u gradnji nuklearnih bombi, koje su nuklearne vojne sile potom masovno testirale u eksplozijama, te u nuklearnim elektranama, ogromne količine radioaktivnog materijala otišle su u atmosferu. Potom su uslijedile nuklearne katastrofe.

Nesreća u nuklearci Otok tri milje u SAD-u 1979., potom najgora ikad, ona u SSSR-u, odnosno današnjoj Ukrajini, u Černobilu 1986., pa užasna havarija u nuklearci u Fukushimi u Japanu 2011. i mnoge druge, sve to trovalo je atmosferu Zemlje. Ekstremno lagane radioaktivne čestice vjetrovi i ciklonalni, odnosno anticiklonalni sistemi, prenijeli su ih posvuda.

A tamo gdje je bilo jako hladno, jednom kad su pale na tlo, zamrznule su se i ostale. Sve dok se ono što se nazivalo “vječnim ledom” nije počelo rapidnom brzinom otapati zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja uslijed trovanja atmosfere ugljičnim dioksidom.

Ne samo to, nego su se potočići otopljenog leda slijevali u niže predjele, akumulirajući tamo radioaktivni materijal ko zna kad sve oslobođen iz nuklearki i nuklearnih bombi. U tundrama po Sibiru počele su se registrovati posljednjih godina epidemija antraksa, bolesti koju tamo ne pamte još od ratne 1941. godine.

U ljeto 2016. svjetske su agencije prenijele prvo vijest o iznenadnom pomoru 2500 sobova, a potom i jednog dječaka. Nije bilo nikakvog razloga za likovanje među naučnicima koji su na takvu opasnost upozoravali još i prije 2014. kada su dokazali da je itekako moguće iz otopljenog permafrosta oživjeli viruse koji su u njemu hibernirali 30.000 godina.

Nije to bilo baš nikakvo iznenađenje već i zato što su naučnici još 2012. otkrili da se otapanjem leda iz tundre oslobađaju sjemenke biljke Silene stenophylla, i to nakon 32.000 godina, te da su potom kadre opet klijati. Pa ako može jedna evolucijski relativno složena biljka, zašto onda ne bi mogla neusporedivo jednostavnija bakterija antraksa, kamoli nekakav virus?

O drugim bolestima, otrovima poput žive i svega što se moglo nataložiti u tom ledu, da se ne govori. Najgora prijetnja su ipak plinovi na bazi ugljika koji su u permafrostu, koji se sada otapa, bili zarobljeni desecima i stotinama hiljada godina. Procjenjuje se da permafrost u sebi sadrži 1500 milijardi tona ugljika.

“To je dvostruko više od svog ugljika koji danas imamo u atmosferi ili triput više od ugljika što ga u sebi imaju sva stabla na svijetu”, kazala je Natali.

Prema današnjim klimatskim modelima, možemo računati da će se do kraja vijeka iz otopljenog permafrosta osloboditi između 30 i 70 posto svih tih enormnih količina. 70 posto ako nastavimo fosilnim gorivima zagađivati svijet i ne obuzdamo sve goru klimu, 30 posto ako kao globalna civilizacija uspijemo obaviti svoj “domaći rad” i drastično smanjimo zagađenje.

A tih 30 do 70 posto ugljika čim se oslobodi otapanjem, odmah postaje hranom bakterijama i drugim mikroorganizmima, koje ga koriste kao hranu, te oslobađaju kao CO2 ili još i gore metan. Idemo računati optimistično, pa pretpostaviti da se od cjelokupne količine odmrznutog ugljika u CO2, odnosno metan, pretvori između 130 i 150 milijardi tona do 2100.

To će značiti toliko CO2 u atmosferi kao da jedan SAD nastavi zagađivati atmosferu bez ikakvog smanjenja emisija. Svake godine. Stalno. I tu dolazi do još jednog jako gadnog iznenađenja klimatskih promjena što ih naučnici, a sve više i industrijalci, pa i političari, sve češće otkrivaju i priznaju.

Takva količina neočekivanog CO2 u atmosferi značilo bi kao da se do 2100. godine na Zemlji nalazi dodatna, sasvim nova druga industrijska velesila po snazi koja zagađuje atmosferu. I – evo šoka – UN-ov IPCC u svojim proračunima ovaj dodatni, enormni izvor CO2 još uvijek uopšte ne računa.

Svi oni “optimistični”, “umjereni” i “najgori” scenariji o kojima iz godine u godinu i iz dana u dan svjetski mediji upozoravaju političke, finansijske i industrijske elite svijeta, zasnivaju se na proračunima klimatskog uništenja bez da su se u proračune uzeli i CO2 i metan iz otapajućeg permafrosta unutar polarnog kruga u Kanadi i u Rusiji.

2017. godine Norvežani su izmjerili temperature permafrosta na svom Svalbardu na dubini od čak 20 metara. Iz izvještaja se iščitava da se naučnicima digla kosa na glavi kad su shvatili da je na toj dubini temperatura permafrosta u odnosnu na 2000. godinu narasla za čak 0,7°C.

“Tundra gori”, dramatično je komentarisala Natali, a da to čak uopšte nije njen slogan, nego već do izlizanosti ponovljen dramatičan apel naučnika sa svih kontinenata koji su proučavali i proučavaju otapanje drevnog leda.

Tragikomično je koliko zabune je proizveo polarni vrtlog koji je temperature po Kanadi i po SAD-u mjestimično spuštao i do 50°C ispod nule. U Indiani je izmjeren rekordni minus svih vremena, -29°C, odnosno 15 stepeni manje nego ikada ranije.

Tih dana javnosti se obratio Donald Trump, niti danas nije jasno da li besramno ili bezumno lupetajući o “a-ha, da vas sada vidim gdje je to globalno zagrijavanje planete”. Stvar je bila u tome da, dok se polarni talas spustio duboko niz Sjevernu Ameriku, unutar polarnog kruga je “kuhalo”.

Nije bilo nikakve utjehe u kratkotrajnom zamrzavanju umjerenih krajeva, jer su se sjever Sibira, sjever Kanade, Grenland i druga slična područja, nastavila raspadati. Što se tiče količina žive koja je zarobljena u drevnom ledu, koji se sve brže raspada i otapa od Arktika do Antarktike, US Geological Survey izračunao je da se tamo nalazi oko 1,7 miliona tona.

To je oko dvaput onoliko koliko žive ima u svim ostalim tlima širom Zemlje. A kad se živa oslobodi, odlazi u prirodu, odatle odmah ulazi u prehrambeni lanac, veže se za organski materijal i, zapravo, uopšte ne morate mrdnuti iz kuće da se polako trujete živom, a još gore će biti današnjoj djeci i njihovim potomcima ako njih bude i bilo.

Konačno, kako i u okeanima i po kopnu širom svijeta, kako smo otkrili, postoje monstruozne količine mikročestica plastike, one postoje i u ledu gdje su se nakupljale tokom decenija i bile zarobljene sve donedavno, sve dok se taj led nije počeo ubrzano otapati …

Izvor: express.24sata.hr