Odlazak posljednje heroine Jugoslavije: Olga je preminula u 101. godini, bila je ranjavana čak PET puta
Narodna heroina Andreana Družina je rođena 26. 1. 1920. godine u Trstu.
U partizanima je dobila ilegalno ime Olga, bila je znana kao “Šercerjeva Olga”. Bila je posljednja živuća narodna heroina Jugoslavije. Tokom NOB-a je čak pet puta ranjena, no pred kraj rata je postala politički komesar Slovenske centralne partizanske bolnice na Planini, a nakon toga pomoćnica šefa obavještajnog centra Sedmog korpusa NOVJ.
Njen otac Gabrijel morao je zbog svoje antifašističke djelatnosti emigrirati iz Trsta u Jugoslaviju 1929. godine, gdje je za njim godinu dana poslije došla i njegova supruga sa četvoro male djece. Nastanili su se u Ljubljani, a godine 1936. porodica se preselila u Sušak, a krajem godine u Zagreb, u predgrađe Kustošiju. Tamo se Andreana kod oca obučila za krojačicu, završila drugi razred zanatske škole i položila pomoćnički ispit. Bila je članica fiskulturnog društva „Soko“.
U očevoj radionici sastajali su se komunisti, za koje je ona prenosila poruke i čuvala stražu kad su održavali sastanke. U prvim danima fašističke okupacije komunisti su ju uključili u omladinsku grupu koja je dijelila letke protiv ustaša i okupatora i skupljala oružje. Doživjela je i zlostavljanje od strane ustaša. Kada je bila otkrivena da prikuplja novac za komuniste i da pomaže Židovima, pobjegla je u Ljubljanu. Ustaše su njenog oca Gabrijela objesile 26.9.1944. u Zagrebu.
U januaru 1942. povezala se aktivistima Oslobodilne fronte Slovenije i postala članica SKOJ-a, pohađala tečaj za bolničarke i vršila zadatke po gradu. Zbog učešća u akcijama Varnostno-obaveščevalne službe morala je da pobjegne iz Ljubljane na ljeto 1942, pa se pridružila Prvoj četi Prvog bataljona Dolomitskog odreda. U partizanima je postala pomoćnica mitraljesca i sudjelovala u četverodnevnoj borbi na Polohovom Gradcu, kasnije u Dobrovi kod Ljubljane i pod Toškim čelom, gdje je 5. 7. 1942. bila prvi put ranjena i poslana u partizansku bolnicu na Babni gori, gdje je, iako i sama ranjena, vodila brigu o ranjenicima, dok se nije vratila u udarnu četu Dolomitskog odreda. Nakon toga je sudjelovala u jurišu na belogardističko uporište Šentjošu u Dolomitima i u sukobu s italijanskim jedinicama u Vranjim pečima. Prilikom napada na italijansko uporište Log 8. 9. 1942. godine, u jurišu je bila teško ranjena u grlo i obje noge. Već 28. oktobra vratila se u Treći bataljon Dolomitskog odreda, koji je tada ušao u sastav Druge slovenačke udarne brigade „Ljubo Šercer“ u kojoj je bila politički delegat prve čete Trećeg bataljona, a zatim pomoćnica političkog komesara Četvrtog bataljona. Za članicu Komunističke partije Slovenije primljena je 11. 2. 1943. godine. Sudjelovala je u borbama na Ustju i pod Škriljem na Topolu, gdje je 12. 12 1942. bila po treći put ranjena; zatim kod Lašča, Lužarja, na Bloškoj zaravni i u borbama na Korinju u Suvoj krajini; u napadu na Ribnicu 25. 3. 1943. bila je po četvrti put ranjena; borila se na Žužemberku, Turjaku, kod Pijave gorice, gdje se istakla u spašavanju ranjenika, pa ponovno u borbama za Žužemberk, Dobrnič, u napadu na neprijateljski položaj kod Sela Šumberk, na Zamešku i Krvavu peč. Tokom avgusta 1943. pohađala je partijski kurs, nakon čega je sudjelovala u likvidaciji plavogardističkog (četničkog) uporišta u Grčaricama kod Ribnice i još u dva napada na Štampetov vijadukt. U borbama kod Črnog Luga nad Sušakom 18. 10. 1943. ranjena je peti put, u kuk. Operisana je u Grahovu, odakle je prenijeta u selo Stari Breg koje su ubrzo potom razorili njemački avioni. Spasila se od bombardovanja, a tek poslije tri dana našli su je kuriri; ljekarska njega pružena joj je za tek mjesec dana, kada je završila njemačka ofanziva.
Od januara 1944. godine, bila je sekretarica i politički komesar Slovenske centralne partizanske bolnice na Planini. Sredinom februara 1944. otišla je na jednomjesečni kurs za obavještajce, zatim je bila obavještajac u Petnaestoj diviziji i dobila čin poručnika. Nakon toga je postala pomoćnica šefa obavještajnog centra Sedmog korpusa, a od kraja aprila 1944. radila je pri OZN-i za Sloveniju.
Proglašena je narodnim herojem 1953. godine. Obajvila je svoja sjećanja na partizanske godine u knjizi “Po naši zemlji”.
Izvor: infobalkan.xyz
