NLO: Potraga za konačnom istinom
Pažljivi istraživači su utvrdili da u Bibliji postoji čak 600 opisa događaja koji svjedoče o mogućim pojavama NLO-a
Eksperti iz projekta “Plava knjiga” tvrde da se u zatvorenim bibliotekama Vatikana krije preko 30 hiljada dokumenata o vanzemaljskim kontaktima. Prema grubim procjenama ufologa, samo u posljednjih pet decenija zabilježeni su vizuelni ili lični kontakti sa blizu milion NLO! Da li je moguće da su svi bili samo žrtve iluzije ili pogrešne procjene viđenog (meteorološki baloni, novi tajni tipovi letjelica, neobične konfiguracije oblaka, električna pražnjenja …). Zvanično, NLO-i ne postoje.
Godine 1947. u SAD je počela era najvećeg modernog mita. Pilot američkog vazduhoplovstva, Kenneth Arnold tog dana je primijetio letjelicu nevjerovatnih performansi i kasnije je opisao kao “leteći tanjir”. Od tada, sve neobično što je primjećeno na nebu iznad Zemlje ili, zatim, u orbiti planete biće nazvano “leteći tanjir”.
Od čuvenog slučaja Roswell, 1947. godine, kada je tadašnji predsjednik Truman osnovao komisiju poznatu kao “12 veličanstvenih”, formiran je niz vladinih komisija u Pentagonu, NASI Kongresu, pri Bijeloj kući.
Ono što se događa posljednjih decenija, navodi na pomisao da se vrata tajne polako otvaraju – doduše s nekom, još uvijek nedokučenom namjerom. Kajem avgusta 2003. godine, londonski “Daily Mirror” je objavio izjave nekadašnjih stručnjaka NASA: Maurice Chatelaina, šefa za komunikacije u misiji “Apollo”, i savjetnika NASA dr Briana O’Learyja. Tada je prvi put rečeno da su “leteći tanjiri” bili gosti prilikom svih misija “Apolo”. Ljudi su počeli ponovo da se interesuju za NLO-e, iako je izgledalo da je i ovaj mit nestao u arhivama. Ponovo su počeli da se javljaju svjedoci neobičnih zbivanja, tajnih konferencija, mnogi američki i ruski astronauti. Ali, možda najveća zasluga za oživljavanje priče o mitskim letjelicama pripada alternativnoj arheologiji. Započela je era temeljnog preispitivanja prošlosti i suprotstavljanja zvaničnoj arheologiji, optuženoj da decenijama sklanja dokaze po kojima se vidi da je istorija civilizacije bila bitno drugačija. Omiljeno pitanje je bilo: da li su Zemlju i ranije posjećivale kosmičke civilizacije? Novi arheolozi tvrde da je samo tako moglo da se dogodi rađanje zemaljske civilizacije. Kao dokaz navode podatke da se vijekovima otkrivaju artefakti koji u najmanju ruku izgledaju čudno.
Na raznim dijelovima planete nađeni su ostaci neobičnih predmeta i pećinski crteži koji tek sada, u eri vasionskih letova, prosto nameću zaključak da je uzor drevnim umjetnicima bila neka davna civilizacija, možda sa neke druge planete. Njihove pretpostavke su čak i smjelije: tvrdi se da je čovjek doseljen sa nekog dalekog zvjezdanog sistema i da je to učinila civilizacija koja se našla pred propašću. Jedina mogućnost njenog opstanka bila je evakuacija i naseljavanje planeta koje bi mogle da podrže život. U istoriji naše planete već se događalo da se život nađe na ivici ponora. U posljednjih nekoliko vijekova katastrofe su bile toliko česte da je postalo jasno da je priroda sa svojim silama u stanju da nas uništi i da to ne mora da bude dug i postupan proces. Sa sviješću o tome lako je pretpostaviti da je Mars možda bio žrtva takve katastrofe ili da su mora i jezera na Titanu, Saturnovom mjesecu, ispunjena tečnim metanom a ne vodom, posljedica hemijskih i fizičkih procesa.
Model kosmosa i brzina kretanja
Savladavanje ogromnih svemirskih udaljenosti teoretski danas nije problem, pogotovo poslije otkrića tahiona, luksona, tardiona i neutrina, čestica koje mogu da se kreću i brže od svjetlosti (c = 299,792,458 m/sec. ili 1.079,252.848.8 km/h). Međutim, kada se posmatra u četvorodimenzionalnom svijetu (visina, širina, dubina, prostor-vrijeme) kretanje objekta brzinom većom od svjetlosti nije moguće. Ipak, bar za laike, još nije sve izgubljeno … Ruski naučnici danas proučavaju mogućnost putovanja pomoću tzv. temeljnog polja (TEP). Pokojni Carl Sagan je tvrdio da, ako nas je neko već posjećivao, njihove matične planete ne bi trebalo da su udaljenije od 8 do 25 svjetlosnih godina. Prema Franku Drakeu, američkom astronomu, i njegovoj formuli: N = n5 x 10 na minus treći stepen, kandidati sa tih razdaljina mogu biti zvijezde tipa Sunčeve mase, kao što su: Epsilon rijeke (10,8 svjetlosnih godina), Tau kita (12,2), Sigma zmaja (18,2), Delta pauna (19,2), 82 rijeke (20,9), Beta vodene zmije (21,3), Zeta tukana (23,3). Uspjeh u prevazilaženju tolikih udaljenosti mogla bi ostvariti civilizacija koja raspolaže moćima: 4 x 10 na 44. erga/sekundi, tj. energijom snage koju emituje čitava galaksija. Potencijal energije koju troši naša civilizacija zasad je 4 x 10 na 3. erga/sec, što je nedovoljno za međuzvjezdana putovanja.
Statistički model kosmosa ide na ruku mišljenjima da mimo nas još negdje ima života:
1. Zvijezda u našoj Galaksiji ima preko 300.000.000.000!
2.Broj planetarnih sistema u našoj Galaksiji je oko 280.000.000.000!
3. Broj sistema u našoj Galaksiji sličnih Sunčevom, iznosi 75.000.000.000!
4. Broj zvijezda sličnih Suncu u našoj Galaksiji iznosi 52.000.000.000!
5. Tehnološki razvijenih civilizacija u našoj Galaksiji moglo bi biti oko 390.000.000!
6. Broj civilizacija u našoj Galaksiji koje su slične našoj mogao bi biti oko 530.000!
7. Do sada je teleskopima iz orbite Zemlje već viđeno stotinak planeta u našem neposrednom okruženju.
Ako je životni vijek jedne civilizacije, prema zakonima egzobiologije, negdje oko 7.400.000.000 godina, onda je realna mogućnost da nas neka od tih civilizacija već posjećuje! Ukoliko je najveći broj civilizacija u svemiru razvijeniji od nas, ta bi se konstanta izrazila na sledeći način – civilizacije na nivou našeg tipa: 0,00000260, civilizacije razvijenije od naše: 390.000.000
Po ovom kriterijumu, jasno je kolika bi bila razvojna razlika između nas i neke od ovih civilizacija. S druge strane, za ovakva putovanja možda uopšte nisu potrebne moćne letjelice i ogromne brzine. Primjera radi, čovjek je otišao daleko u razvoju automobilske industrije zato da bi brže savladao ogromne razdaljine. Za nešto više od sto godina od pojave prvih automobila, sa samo dvadesetak kilometara na čas, njihova sadašnja brzina kretanja dostiže gotovo brzinu zvuka. Pa ipak, da bi se automobilom takve brzine, pod uslovom da je put ravan kao ogledalo i uz nepodnošljivo naprezanje putnika i vozača, stiglo od Beograda do Londona, trebalo bi 4 do 5 sati. Avionom, taj put se udobno prelazi za samo 120 minuta.
Na osnovu najnovijih naučnih teorija, nije teško zamisliti da postoje daleko udobnija rješenja za putovanja kosmosom. Šta, na primjer, ako se svuda oko nas, u nekom višedimenzionalnom svijetu, nalazi mnošto drugih sunčevih sistema ili čitavih galaksija? Takva mogućnost je široko otvorila vrata istraživačima koji na ljudsku prošlost gledaju drugačije. Njima ne izgleda nemoguća ideja da su se NLO i “bogovi” pojavljivali još u najranijoj istoriji čovječanstva. Ako u tome ima istine, opravdana je pretpostavka Arthura Clarkra: “Nebrojeno puta, u geološkoj istoriji Zemlje, strani brodovi mogli su da se spuste i siđu kroz nebo!”
Dan kada je čovjek susreo NLO
Ma šta da se nekada događalo, nama su se prvi put “javili” 1947. Tek tada je, zahvaljujući novim tehnologijama, za njihov “dolazak” istovremeno saznala čitava planeta. Priča Kennetha Arnolda za tili čas obišla je svijet. Na aerodromu Jakima, u američkoj saveznoj državi Idaho, gdje se spustio svojim avionom, Arnold je – još pod utiskom neobičnog prizora koji je upravo doživio – pričao pilotima i mehaničarima koji su se okupili oko njega šta mu se tog dana dogodilo:
“Rano popodne poletio sam s aerodroma Chehalis. Oko 15 sati bio sam iznad prvih brda Rocky Mountains, gdje je prije nekoliko dana nestao jedan avion C-46 mornaričkog korpusa. Sjetivši se toga, odlučio sam da pokušam malu pretragu. Digao sam se na visinu od 10.000 stopa (oko 3400 m) da bih mogao da vidim dno divovskih klanaca. Mislio sam da je olupina nestaloga aviona, možda, u jednom od njih. Posmatrao sam teren ispod sebe, ali onda je odjednom moju pažnju privukao niz bljeskova svjetlosti s moje lijeve strane … Pogledao sam u tom smjeru i spazio devet letećih blistavih predmeta tanjirastog oblika. Procijenio sam da su dugački petnaestak metara. Letjeli su velikom brzinom od sjevera ka jugu, u formaciji naglavce okrenutih stepenica. Prvi avion je letio naviše, a ostali u stepenastom nizu iza njega. Kretali su se vijugavo, izbjegavajući planinske vrhove. Ni vodoravno nisu letjeli jednolično, već kao da skakuću, poput kamena koji odskače od površine vode. Poslije nekog vremena nestali su iza jednog visokog brda. Na svu sreću, mehanički sam uključio “štopericu” kad sam ih spazio i isključio je kad su nestali. Tako sam saznao da sam ih posmatrao 102 sekunde. Budući da sam zapamtio gdje su bili kad sam ih spazio, mogao sam, pomoću karte, da izračunam da je udaljenost, koju su za to vreme preleteli, iznosila 65 km. To što su prešli 65 km za 102 sekunde, značilo je da su letjeli brzinom od 2700 km na sat.”
Prošlo je par decenija od posljednje velike kampanje da se istraži i dokaže postojanje “letećih tanjira”. Od tada je sve utihnulo. Ili su istraživači klonuli duhom ili se vanzemaljske civilizacije više ne “zanimaju” za stanje i razvoj života na našoj planeti. Ostaje i treći razlog: da nikada nisu ni dolazili i da je sve plod mašte ili puke ljudske potrebe da se odagna strah od kosmičke samoće? Ostala su samo pitanja, od kojih su mnoga ista ili slična kao i onih dana prije šest decenija kada je sve počelo.
Izvor: planeta.rs
