Nevjerovatna pustolovina finskog vojnika predoziranog metamfetaminom (1944.)

Upotreba droga u vojsci nije neka novina. Vojnicima su se od davnina davala različita sredstva kako bi im se povećala efikasnost. Upotrebljavalo se sve što je moglo donijeti nekoj od zaraćenih strana prevagu u ratu poput alkohola, kofeina, opijuma i drugih stimulansa.

U Drugom svjetskom ratu na sceni se pojavio i kristalni met. To je vrsta metamfetamina koji svoj naziv duguje kristalnoj formi. Vojske najvećih sila u Drugom svjetskom ratu su koristile ovu sintetičku drogu.

Kristalni met

Kristalni met prvi je sintetizovao u ovom obliku japanski hemičar Akira Ogata još 1919. godine. Kasnije je ova sintetička droga dobila novi oblik u njemačkoj farmaceutskoj firmi Temmler. Godine 1938. Temmler je na tržište izbacio metamfetamin pod nazivom pervitin u obliku tableta. Ova droga djeluje na centralni nervni sistem i izaziva navalu energije u organizmu, usmjerava pažnju, i smanjuje apetit. Upravo je zbog tih svojih svojstava metamfetamin postao poželjan za vojnu upotrebu. Nacistička propaganda je naglašavala da su slabi ljudi skloni koristiti droge poput kokaina i sličnih supstanci dok oni jaki i predodređeni za uspjeh naginju više metamfetaminu ne bi li postali još jači i uspješniji. Poznata je Hitlerova izreka: “Ne trebaju nam slabi ljudi, želimo samo jake!”. Naravno da je to bilo zamagljivanje istine jer su brojni visoki nacistički oficiri upotrebljavali sredstva koja su pripisivali slabima. Tako je npr. Göring ima nadimak ‘Möring’, zbog učestalog korištenja morfija.

Pervitin izlazi na tržište

Pervitin je prvo pušten u slobodnu prodaju, što znači da se mogao kupiti bez recepta. Reklamirao se kao lijek pogodan za narkolepsiju, ali i kao sredstvo za podizanje fizičke i psihičke spreme. Nakon što je njemački fiziolog Otto Ranke proveo istraživanje djelovanja metamfetamina na grupi medicinskih oficira, ali i na sebi, predložio je njegovu upotrebu u vojne svrhe. On je bio oduševljen njegovim djelovanjem jer mu je omogućavao da radi neprestano i do 50 sati, a bez da osjeti umor. Njemačka je vojska ovu sintetičku drogu počela gotovo odmah koristiti, pa je ona upotrebljavana tokom okupacije Čehoslovačke 1938., kao i u napadu na Poljsku godinu dana kasnije. Taktika tzv. Blitzkriega je, kažu, vođena ovom sintetičkom drogom. Ta je droga omogućavala vojsci da bude u pokretu danima, bez spavanja i uz minimalnu potrošnju hrane. Ipak već krajem 1939. i početkom 1940. počeli su stizati izvještaji o lošem uticaju pervitina na organizam. Naime, vrlo brzo su oficiri počeli prijavljivati nuspojave, među kojima su najčešće bile one vezane uz kardiovaskularni sistem. Zbog neželjenih učinaka došlo je do smanjivanja upotrebe ovog lijeka te je uskoro zabranjena njegova slobodna prodaja. To znači da se nakon toga pervitin mogao dobiti samo na recept, no to vojsku nije spriječilo da “šakom i kapom” dijeli lijek vojnicima na prvoj kiniji ratišta. Prema dostupnim podacima njemačka je vojska između aprila i jula 1940. podijelila više od 35 miliona tableta metamfetamina. Ova droga u  većim i učestalim dozama dovodi do nasilnog ponašanja i psihoza praćenih halucinacijama. Metamfetamin može uzrokovati krvarenje u mozgu, a od fizičkih simptoma zabilježeno je pretjerano znojenje, visok krvni pritisak, povišena temperatura, groznica, problemi s vidom i brojni drugi.

Kako su Finci zaratili sa Sovjetima?

O djelovanju metamfetamina svjedoči slučaj Aimoa Koivunena koji se kao Finac u Drugom svjetskom ratu borio na strani nacističke Njemačke. Naime, Finska je zaratila sa Sovjetima još 1939. godine u tzv. Zimskom ratu. Finska je vrlo brzo morala potpisati mirovni sporazum sa Sovjetima kojim je izgubila 10 posto svog teritorija. Već iduće godine Finska je zajedno s Nijemcima odlučila vratiti dio izgubljene zemlje. Kada je već bilo jasno da Nijemci gube rat Sovjeti su krenuli u daljnje osvajanje finskog teritorija. Aimo Koivunen je bio jedan od brojnih Finaca koji su se nastavili boriti sa Sovjetima na finskoj granici. Kao odličan skijaš dodijeljen je skijaškoj jedinici.

Pripadnici finske skijaške jedinice za vrijeme Drugog svjetskog rata. Fotografija: All That’s Interesting.

Finac se predozirao

U martu 1944. Aimo Koivunen je krenuo sa svojom jedinicom u akciju izviđanja. Nakon nekoliko dana boravka u surovom laponskom krajoliku naišli su na brojčano nadmoćne sovjetske vojnike. Finci su brzo uočili da je vrijeme za povlačenje. Tokom bijega Aimo nije mogao držati tempo s ostalima zbog čega je odlučio popiti pervitin. On je dobio od svojih nadređenih bočicu pervitina, koja je bila namijenjena svim vojnicima u njegovoj jedinici. Taj se “lijek” trebao koristiti samo u izuzetnim situacijama. Za Aimoa je ovo bila takva prilika jer je znao da neće poživjeti ukoliko ne bude držao tempo s ostalima. No, umjesto jedne tablete progutao je cijelu bočicu od 30 tableta. U roku od nekoliko minuta sve je bilo drugačije. U sebi je osjetio navalu energije. Bio je to početak agonije u kojoj će mu se događati nadrealne stvari. U idućih nekoliko dana Aimo je živio u košmaru u kojem se gube granice između sna i jave.

Luda avantura

Prema njegovim sjećanjima, čija je pouzdanost dijelom upitna, projurio je kraj sovjetskog logora jer je mislio da je finski. Na svu sreću Sovjeti su bili podjednako iznenađeni njegovim prolaskom, pa je uspio izvući živu glavu. Kasnije je navodno naišao na nekakvu drvenu kolibicu u šumi u kojoj je zapalio vatru te je u njoj odlučio prenoćiti. Zapao je u nekakav polusan, ali je uskoro vatra zapalila njegovo skrovište. Nakon toga je krenuo dalje te je naletio na minu kod napuštenog nacističkog logora. U ovoj mu je nesreći ozbiljno stradalo jedno stopalo. Uspio se potom odvući u jarak gdje je potpuno suludo čekao pomoć. Tada ga je, kaže, uhvatila silna glad i počeo je jesti, uglavnom borove iglice i ono što mu je bilo na dohvat ruke. Navodno je u tom stanju agonije pojeo potpuno sirovu pticu. Kada je djelovanje lijekova popustilo shvatio je da nitko neće doći po njega pa je ponovno onako ozlijeđen stao na skije i krenuo. Očito je pervitin još djelovao. U njegovim sjećanjima je i pohranjena borba s “vukodlakom”, tokom koje se osvijestio i shvatio da se bori sa stablom. Kasnije ga je na snijegu našla finska vojska koja ga je prebacila u bolnicu.

Aimo Koivunen je preživio i kasnije zasnovao porodicu. Njegov je sin Mika Koivunen ispričao da mu otac nije volio pričati o toj svojoj ratnoj epizodi, no da je napisao izvještaj o onome što je preživio kada su lokalne finske novine zatražile od vojnika iz Drugog svjetskog rata da ispričaju svoje priče. Tako je Aimo ispričao svoju u kasnim 70-im godinama prošlog vijeka. Ova priča finskog vojnika pokazuje da je riječ o drogi koja daje nevjerovatnu količinu energije, no da istovremeno konzument gubi osjećaj za stvarnost i nalazi se u stanju teške psihoze.

Pervitin se nastavio proizvoditi u Temmleru i nakon rata sve do 1988. godine. Iako kristalni met često doživljavamo kao relativno novu drogu s ulice, ona ima znatno dužu i strašniju istoriju nego se to možda čini na prvi pogled.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr