Nevidljiva ruka nevidljivog arhitekte: DUH koji je projektovao svoje groblje

Na grobljima se najčešće nalaze samo zemni ostaci ljudskih bića, dok duše neometano lutaju ili stižu do drugih egzistencijalnih ravni. Događa se, međutim, da neke duše ostaju tamo gdje su položene njihove kosti i ne žele da odu u više sfere.

Bruna je kao profesorica arhitekture svaku generaciju svojih studenata vodila na monumentalno đenovsko groblje Staglieno, gdje su proučavali umjetnička i arhitektonska rješenja. Jednog od takvih dana dala im je zadatak da obrade razne arhitektonske elemente, a sama je, čekajući da završe, sjela i počela da skicira jedno krilo monumentalnog grobljanskog zdanja.

Ali, umjesto da vjerno reprodukuje linije zdanja, Bruna je počela da mijenja detalje i skica se, na kraju, prilično razlikovala od originala. Izgledalo je gotovo kao da se njena ruka kreće sama vođena silom koja nije zavisila od Brunine volje, kao da je bila u nekakvom stanju transa ili snoviđenja.

Prije nego će završeti crtež Bruna je čula kako se neko približava. Okrenula se i vidjela simpatičnog gospodina koji joj se osmjehnuo i rekao: “Vaša studija je zaista prelijepa i ja bih zgradu baš tako uradio”.

Bruna mu se zahvalila na komplimentu i nastavila da crta. Ubrzo se okrenula da ga nešto upita, ali je čovjek nestao, nije ga bilo ni na vidiku, kao da je odjednom u zemlju propao. Zaintrigirana tim naglim nestankom, Bruna je kasnije pitala svoje studente da li ga je neko od njih vidio i dobila je odrečan odgovor. Ali, to i nije bilo tako neobično – djevojke i mladići bili su koncentrisani na svoje zadatke i Bruna je, kada su završili, odložila svoj crtež u fasciklu i ubrzo zaboravila na cijeli događaj.

Sjetila ga se ponovo tek poslije nekoliko godina, kada je otvorila knjigu o groblju u Staglienu. Listajući knjigu kako bi pronašla neke podatke, naišla je na fotografiju na kojoj je odmah prepoznala ljubaznog gospodina sa groblja. Pod fotografijom je, međutim, pisalo da je to – sam autor groblja, odavno preminuli arhitekta Carlo Barabino!

Čuvenom arhitekti je, naime, početkom tridesetih godina povjereno da napravi groblje koje je trebalo da bude najveće u Evropi. Ali, prije nego što je stigao da završi projekt arhitekta Barabino je, 1835. godine umro.

Groblje je završio njegov učenik, Giovanni Battista Rezasco, koji je dopunio i proširio maestrov projekt.

Bruna se sjetila svoje skice koja ne odgovara originalu, kao i čudnih okolnosti pod kojima je ona nastala, i na kraju, riječi pohvale koje joj je nepoznati gospodin uputio i nije mogla da odagna neobičnu pomisao: da li je moguće da je duša preminulog arhitekte, njenom rukom, završila barem detalj svog projekta?

Profesorica arhitekture dobro je znala da na to pitanje niko nikada neće moći da joj odgovori. Ipak, potražila je svoju skicu, pogledala je malo bolje i priznala sebi da to više liči na rad velikog Barabina od onoga što je izvedeno na groblju. Čuveni arhitekta nije uspio da završi svoju zamisao za života, ali izgleda jeste poslije smrti.

Izvor: conopljanews.net/pozitivno.ba