NEMOGUĆE JE NE ZAPLAKATI! Priča o dječaku kojeg je majka ostavila: “Poslao sam zahtjev za prijateljstvo. Nije ga htjela prihvatiti.”
Jedanaestogodišnji Dejan do škole pješači pet kilometara.
Krevet dijeli s bakom, a živi u drvenoj kućici bez kupatila i vode, u kojoj često nestaje struje. No, to nije najteži dio njegova života. Naime, prije četiri godine njegova je mama uzela njegovu mlađu sestru i otišla, a Dejana je ostavila i više se nikada nije vratila.
Do Dejanove kuće ne vozi autobus. Umjesto ceste, njega od škole dijele dva kilometra asfaltnoga puta i još tri kilometra blatnjavim i skliskim makadomom. Sav taj put Dejan zbog škole pješice prođe barem dva puta dnevno.
Zimi ide po snijegu, a na proljeće i u jesen izlije se nabujala Sana. “Kada živiš u jednom od zaselaka u Donjim Agićima, prve ti komšije”, kaže Dejan, “nisu ljudi nego životinje.”
“Prije se ovdje dole pojavio medvjed, ali ja se ne bojim. Vratim se kućim, odspavam dok on ne ode. Ovdje zna biti svašta, ali ne bojim se”, rekao je jedanaestogodišnji Dejan Zorić.
No, u njegovu životu ima i puno težih, strašnijih stvari. On je dokaz da svašta stane u nepunih jedanaest godina, koliko živi u dvadesetak kvadrata drvene kućice koju zove domom.
Tata i djed rade u rudniku i više su na poslu nego kod kuće, pa su on i baka, u šali kažu, osuđeni jedno na drugo. Tata spava u kućici pokraj, koja je nekada bila štala. Djed spava na jednom kauču, a on i baka noću dijele isti kauč.
“Kad mu kažem ‘sine’, on mi odgovori: ‘Ja tebi nisam sin, ja sam tebi unuk'”, kaže Stana.
Ona koja ga je rodila ostavila ga je prije više od četiri godine. Jedno je jutro uzela njegovu mlađu sestru i samo otišla. Odvela mu je nekoga koga je najviše volio, koga i dalje najviše voli.
Ne zna zašto je mama otišla, i to na takav način, ali zna da živi negdje u okolini. Sestrina fotografija najvrjednije je što ovaj dječak ima.
“Prije sam svoju mamu našao na Facebooku, ima njezina slika. Poslao sam zahtjev za prijateljstvo, nije ga htjela prihvatiti”, rekao je Dejan te dodao: “Ja sam znao šta će biti, zato se nisam nikako ni osjećao.”
Puno toga on još ne razumije, ali sa svojih jedanaest godina o životu zna već i previše. I ne treba imati puno godina da bude velik čovjek. Treba samo imati nevjerovatnu snagu, praštati i ne suditi, čvrsto vjerovati da će mu se jednoga dana sestra ipak vratiti.
Izvor: dnevno.hr
