Neke, uglavnom prešućivane činjenice daju odgovor: Da li je Jugoslavija IPAK bila bolja?

Zagrebački sedmičnik “Novosti” svojevremeno objavio je zanimljivu usporedbu Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije. Sa zadovoljstvom je prenosimo.

Nedavno, jedan je saborski zastupnik HDZ-a, napadajući političke neistomišljenike, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S činjenicama, međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom je najveći broj godina njezine samostalnosti vladala baš njegova stranka. Neke se, naime, naglašava i prenaglašava, druge se dosljedno prešućuje, a uz to se javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine.

Rezultat: Hrvatska koja sebe voli vidjeti kao zemlju znanja, danas je zemlja neznanja, u prvom redu zahvaljujući HDZ-u. Od te činjenice valja početi.

EGZOTIČNA TAMNICA NARODA

Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao primjer ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe, pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje u razdoblju od sedamdesetak godina, koliko je Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhističke, i one druge, jednostranačke i federativne.

Pojam “Jugoslavija” za ogromnu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko i nepoznato, s izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj pljački.

Činjenica je, međutim, da je Hrvatska u tzv. Drugoj Jugoslaviji, koja se održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica, što je od godine 1974. ustavom bila definirana kao država.

Činjenica je da su se čelna mjesta, kako u federaciji tako i u republikama, popunjavala u skladu s onime što se kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim ključem, što znači da je Hrvatska u organima federacije bila ravnopravna u zastupljenosti s drugim republikama, dok su Srbi, koji su u socijalističkoj Hrvatskoj imali status konstitutivnog naroda, takođe bili ravnopravno zastupljeni u organima republike. Je li na nižim razinama bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest, iz mnogih razloga, među kojima nacionalizam nije na posljednjem mjestu.

Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj armiji, onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila agresorska vojna sila kojom su dominirali Srbi i koja je u službi velikosrpske politike napala Hrvatsku. Činjenica je, međutim, da je sve do samoga kraja u generalitetu JNA Hrvatska takođe bila zastupljena s nemalim brojem generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), takođe po tzv. republičkom ključu, dok je u nižem oficirskom kadru bilo malo Hrvata jer interesa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj (kao i u Sloveniji) jedva da je bilo.

Priča koja je svojedobno lansirana u inostranstvu kako je Franjo Tuđman bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao do čina generala, spada u već spomenute “činjenice” kojima se falsifikuje istorija. Kao i priča o Tuđmanu kao “najmlađem Titovom generalu” (bio je pukovnik koji je s penzionisanjem dobio čin rezervnog general-majora, kao i mnogi drugi). Šta se s JNA događalo u vrijeme sloma Jugoslavije, to znamo i to je nesporno.

Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti su u njoj stradavali Hrvati samo zato što su Hrvati. No činjenica je isto tako da je u tamnicu (zatvor) lako dospijevao svako (bez obzira na nacionalnost) ko bi se izjašnjavao ili radio protiv postojećeg društveno-političkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokratije, postoji razlika u metodi, ali ne i u pristupu.

Činjenica je da je Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, 1950-ih nekoliko godina bila zemlja s najvećom stopom privrednog rasta u svijetu. Činjenica je da niko nije pljačkao Hrvatsku, ali je tačno da je Hrvatska, odnosno preduzeća iz Hrvatske kao industrijski razvijene republike, uplaćivala u savezni fond za razvoj nerazvijenih područja više od drugih.

Činjenica je da je Hrvatska godine 1990., na pragu samostalnosti, imala razvijenu industriju i poljoprivredu (konkurentnu i na inostranim tržištima), a činjenica je i to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više od dva desetljeća bačene na koljena. Rat, koji ipak nije bio tako razoran kao Drugi svjetski rat, slab je i tanak izgovor.

PIK, TITO, NEZAVISNI

Pojam PIK (poljoprivredno-industrijski kombinat) mladima je danas nepoznat, jer takvi kombinati jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje. Imena nekadašnjih industrijskih divova današnjim mladima nepoznata su (Jedinstvo, Prvomajska, Jugoturbina) ili čuju za njih tek kada se ostatke ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u stečaj (Kamensko) ili pak pokušava na slamku održati na životu (Željezara Sisak, Borovo, brodogradilišta).

Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije (Hrvatske) pisale novine u inostranstvu kada su se prvi put otisnuli iz Jadrana, dok su oni danas tek uspomena (starijih) što sve više blijedi.

Činjenica je da su u vrijeme Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stotine škola, dok su mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj Hrvatskoj.

Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod jednakim uslovima bilo dostupno svima, dok danas stepen zdravstvene zaštite zavisi o finansijskim mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlastice “privilegovanih” na tom području priča su za malu djecu u odnosu na današnje stanje.

Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja okupirane Evrope koja se oslobodila vlastitim snagama (uz pomoć uglavnom zapadnih saveznika u materijalu i oružju, ali tek od 1943.).

Činjenica je isto tako da je Jugoslavija bila značajan faktor međunarodnih odnosa, a da je njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip Broz Tito, bio svjetski priznat državnik kojeg su redovno konsultovali i čelnici najvećih sila onoga vremena (gotovo deset godina nakon njegove smrti, američki predsjednik Bush u razgovoru s jugoslovenskim premijerom Antom Markovićem izjavio je kako “gaji veliko poštovanje za nezavisnu poziciju koju je Jugoslavija izvojevala prije 40 godina”, izražavajući “podršku ovakvoj politici Jugoslavije i njezinom kursu” i tražeći jugoslovensku procjenu stanja u tzv. Istočnom bloku).

I činjenica je da je današnja Hrvatska mala članica Evropske unije s finansijama praktički isključivo u rukama stranog kapitala, s vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug cijele Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u svakome pogledu zavisna o drugima i da ne pokazuje ni najmanje ambicije (s izuzetkom mandata svoga drugog predsjednika) da vodi politiku koja bi makar u bitnim elementima bila zaista njezina.

Htjeli ste činjenice? Eto to su – samo neke, uglavnom prešućivane – činjenice. Još jednom: najveći broj godina njezine samostalnosti, Hrvatskom je vladala Hrvatska demokratska zajednica. Postavljanje pitanja odgovornosti, ko je to stvarno kriv za sadašnje stanje daje samo jedan odgovor: Zna se!

Izvor: zurnal.info